Tko god ponešto zna o dionicama i ima ponešto iskustva s burzom ovih je dana vjerojatno suočen s upitima pomamljenih, ali neupućenih prijatelja i rođaka o javnoj ponudi dionica T-HT-a. Najčešće ih traže odgovor na 'jednostavno' pitanje: kupiti dionice u IPO-u ili ne. Pitanje u načelu ne bi smjelo biti tako jednostavno jer se još ne zna ni cjenovni raspon, a kamoli konačna cijena u IPO-u ili teško predvidivi vanjski faktori u trenutku kad se dionicama počne trgovati na burzi. No većina onih koje je 'navukla' iskorištena ili propuštena prilika s Inom zapravo traži samo podstrek nekog kompetentnijeg i već barata neskromnim investicijskim ciljevima. U pravilu su to prilično visoki dvoznamenkasti postoci zarade, po mogućnosti već u veoma kratkom roku. U građenju velikih očekivanja uglavnom se polazi od svojevrsne reprize Ine u pogledu Vladina pristupa definiranju cijene, a onda i u kasnijem burzovnom životu dionice. Pretpostavlja se da će Vlada i ovaj put u utvrđivanju cijene biti 'široke ruke'. Pa se računa da će, neovisno o tome što T-HT, za razliku od Ine, već ima većinskog dioničara i što je posrijedi priča s drugim parametrima potencijala rasta, sam IPO opet završiti znatno većom potražnjom od količine dionica u javnoj ponudi. To bi pak trebalo jamčiti solidnu potražnju i poticaj cijeni dionice neposredno po uvrštenju na burzu. Blizina parlamentarnih izbora samo podgrijava očekivanja da Vlada ni u slučaju višestruko veće ukupno iskazane potražnje neće ići s cijenom na (tik do) gornje točke cjenovnog raspona na koji ulagači upisom u javnoj ponudi pristaju. Očekivanja da će treća faza privatizacije T-HT-a Vladi poslužiti (i) za kupovinu glasova nisu bez osnove. U slučaju IPO-a Ine Vlada je konačnu cijenu utvrdila 11 posto ispod gornje točke cjenovnog raspona (1400-1900 kuna) iako su investitori u fazi predbilježbi iskazali sedam puta veći interes od same ponude u IPO-u. Pritom valja podsjetiti da su građani samim upisom/uplatama pristali i na 1900 kuna, a prema tadašnjim tvrdnjama potpredsjednika Vlade Polančeca, i većina je institucionalnih ulagača išla na bjanko ponude u pogledu cijene. U konačnici je prodajom paketa dionica Ine Vlada osigurala 2,85 milijardi kuna za proračun, odnosno oko 360 milijuna kuna manje od cijene koju je mogla postići. U takvim projektima postoje katkad okolnosti i razlozi da se u samoj javnoj ponudi ne ide do kraja maksimalistički. Za to su katkada motivirani i vlasnici privatnih kompanija. Ipak, prodavatelji se kod IPO-savjetnika obično bore za što veću vrijednost dionica pa se među investicijskim bankarima u Londonu hrvatski IPO jesenas prepričavao kao neobično iskustvo u pogledu 'cjenovne politike' prodavatelja. Deset posto ili više diskonta u prodaji državnog paketa u uvjetima kada investitori na prvotni cjenovni raspon odgovore višestrukom potražnjom ne zvuči odveć razložno, pogotovo kad je za domaće građane predviđen i bonus u obliku besplatne dionice na 10 kupljenih (pod uvjetom da ih ne prodaju godinu dana). S aspekta javnog interesa, a on bi trebao biti glavna briga Vlade, prilično je dvojbeno je li odgovorno i ispravno da se interes 100-150 tisuća građana koji imaju novca (i pojma o investiranju) tako pretpostavi interesu poreznih obveznika, odnosno šire javnosti. Primjera radi, replicirajući cjenovne omjere iz IPO-a Ine, financijski znatno veći projekt javne ponude T-HT-a implicirao bi odricanje blizu pola milijarde kuna proračunskih prihoda. Takvi ustupci traže barem da se kaže što su ciljevi Vlade u prodaji 20 posto kompanije u čijoj je privatizaciji glavna strateška dvojba već riješena (Deutsche Telekom je većinski vlasnik T-HT-a). Je li to što bolji proračunski efekt, poticanje masovnijeg angažiranja na tržištu kapitala, odnosno uveseljavanje još jedne skupine birača, i to modelom koji je transparentniji i uključuje više dobitnika nego što je slučaj s većinom 'starih' privatizacija? Spomenuta cjenovna formula Vladi bi čak bez mnogo propitivanja mogla donijeti 'neto pozitivan' publicitet i politički skor, jer ni mediji nisu imuni na IPO-groznicu. Neki će sve objasniti zakonom spojenih posuda, jer ljudi će zaraditi ali će se na drugi način državi vratiti 'dano'. Optimisti će se pritom prisjetiti njemačkog IPO-a DT-a te reći kako je država ta koja danas može ciljano manje uprihoditi, a već sutra to naplatiti kroz za nju izdašnije namete istom sektoru. Više će ih ipak reći kako je uz hrvatsku praksu odgovornosti vladanja i gospodarenja proračunskim novcem zapravo bolje da barem pojedinci koji znaju s novcem zarade, jer taj bi proračunski novac ionako bio potrošen ne baš racionalno i ne baš u javnom interesu. "Je li Pelješki most javni interes? Ili je on ipak više interes lokalne zajednice?", jedan je od protuargumenata u raspravama. Taj milijarde kuna težak most zasigurno treba problematizirati kao projekt u smislu investicijskih prioriteta i javnih financija. No postavljati stvari logikom ionako neodgovornog trošenja državnog novca ili banaliziranjem javnog interesa nije konstruktivno. Kao što, uostalom, nije zdravo ni poticati razvoj dioničke kulture građana na način da investiranje u dionice tretiraju kao brzopoteznu i visokoprofitnu igru bez rizika.Možda toj svrsi ipak bolje služe mehanizmi poput bonusnih dionica, ali jednogodišnji horizont mnogima se danas ne uklapa u ulagačke planove. Od dugih staza su većinom odustali i strani fondovi i investicijske kuće u Ininom IPO-u koji su za kvotu dionica koja im je pripala platili 840 milijuna kuna, premda su u startu bili pristali platiti stotinjak milijuna kuna više. A za odlične zarade oni se čak ne mogu zahvaliti ni na biralištima.
Vješti ulagači i sateliti
Licitacije ukupnog broja građana izravno zainteresiranih za ishod skorašnjeg IPO-a danas se obično vrte oko raspona 100-150 tisuća. Neki tvrde i više, ako ni zbog čega drugog ono zato što su među njima i članovi obitelji budućih dioničara. No jasno je i da je kod Ine, a isto se može očekivati i kod T-HT-a, potražnja građana uvelike kreirana tako da imućniji i/li vještiji pojedinci upisuju po nekoliko paketa u obiteljskom krugu. Takvih je kod Ine bilo zapravo 20-ak tisuća (uz blizu 45 tisuća osoba kao nominalnih vlasnika paketa dionica), a kod T-HT-a se ta brojka može eventualno pomnožiti s dva ili tri. U razmjerno malom postotku osviještenih ulagača (sa satelitima) su i glavni mogući dobitnici, pogotovo pokaže li se da novacima koji planiraju kupnju dionica na kredit banke zbog HNB-ova limita rasta kredita ovaj put neće biti jednako izdašan izvor financiranja kao u slučaju Ine.