Uvjeti poslovanja u Hrvatskoj će u 2010. godini biti teški. Izlišno je raspravljati hoće li rast biti 0,5 posto ili nula posto jer je riječ o razini statističke pogreške i svakako o stagnaciji. Ironično, prema dosadašnjim iskustvima i taj minimalni rast može se očekivati, samo zato što će ove godine pad biti veći od projiciranih 5,5 posto i vjerojatno bliži stopi od šest posto.

U takvoj situaciji potrebni su nam energični koraci umjesto prepuštanja da nas nose valovi globalnog tržišta. Dobre vijesti iz Washingtona i Bruxellesa mogu pomoći, ali mi ne smijemo čekati, nego moramo sami učiniti sve što možemo da nam bude bolje. I tu ne mislim samo na nužnu promjenu sustava upravljanja javnim financijama, nego i na svaku tvrtku pojedinačno. Vanjski, uvezeni šok, odgovoran je samo djelomično za probleme koji sada izlaze na vidjelo. Domaći, strukturni problemi više se ne smiju prepustiti gomilanju, nego kriza treba biti poticaj da se napokon počnu rješavati. Tu u prvom redu mislim na državne javne financije koje nisu postavljene proturecesijski i prijateljski prema gospodarstvu kao jedinom koje može osigurati rast. Iako je kriza došla u zadnjem tromjesečju 2008., Vlada je tek u ljeto, sa devet mjeseci kašnjenja, povukla prve poteze. I to tako da su povećali porezna opterećenja umjesto da su smanjili rashode. Dok traje predsjednička kampanja, nisu spremni vući nikakve konkretne poteze. Dok se i dalje čeka, vrijeme nam neumitno curi, a situacija je sve teža i opterećenja gospodarstvu se povećavaju. U HUP-u smatramo da je siječanj posljednji rok da se krene u reformu jer nam inače perspektive nisu sjajne.

Osim obveznog rasterećenja gospodarstva, ključ oporavka je i u stvaranju uvjeta za pokretanje novoga investicijskog ciklusa. Kada se drastično smanjuju državna ulaganja, privatnom sektoru se mora stvoriti okvir kako bi nadomjestio pad i osigurao zaposlenost. Primjerice, jedine "greenfield" investicije se 2010. mogu očekivati u turizmu. A mi već dva desetljeća nemamo gradnju novih hotela jer nismo riješili problem turističkog zemljišta. Za takve dugoročne investicije potrebno je osigurati stabilan pravni okvir koji se neće svake godine mijenjati. Turističko zemljište samo je jedan od primjera lošeg i neučinkovitog upravljanja državnom imovinom i nerješavanja problema. Imovinom vrijednom milijarde eura upravlja se kroz brojne neusklađene državne institucije, fondove i agencije. Upravljanje treba centralizirati, pa čak i pod pretpostavkom ukidanja Fonda za privatizaciju. Nakon učinkovitog objedinjavanja imovine nastavak privatizacijskog procesa će kao jedan od nužnih uvjeta oporavka ići mnogo brže i transparentnije. Osim tvrtki koje treba privatizirati, ni ostala imovina poput nekretnina ne smije biti mrtvi kapital, nego generator prihoda koji se ne moraju osigurati prodajom, nego i najmom ili koncesijom. Perspektivna ulaganja u energetski sektor također se mogu privući, ali se moraju raščistiti sadašnje situacije u energetskim tvrtkama u državnom vlasništvu i pod državnom kontrolom. Za sve navedeno preduvjet su jasni kriteriji, strategija i volja za promjenom loših zakonskih uvjeta, a ne da se događa da ne znamo prodajemo li temeljni kapital u tvrtki ili njezinu imovinu. Hrvatska mora mijenjati politiku subvencija i prilagoditi se novom sustavu koji će nastupiti ulaskom u EU. Vertikalne subvencije treba pretvoriti u horizontalne. Zdrave tvrtke trebaju rasterećenje od nameta i takvu pomoć. Bolesne mogu također dobiti pomoći, ali i tada treba primjenjivati kriterij samo jedne šanse. HUP već godinu i pol zagovara interventni fond, ali ni ta mjera nije donesena. Zaključno, ovoj zemlji treba rast, a ne stagnacija. Ovoj je zemlji potreban optimizam koji će potaknuti potrošnju. Međutim, taj optimizam i rast mora biti s pokrićem, a ne oslonjen na kratkoročne pozitivne "uvozne" efekte.