Od prošlog petka, s trenutkom uvrštenja na Zagrebačku i Londonsku burzu, dionice Hrvatskog telekoma u prvom se redu sagledavaju kroz zakonitosti ponude i potražnje na tržištu. U prva dva-tri dana trgovanja one su više-manje potvrdile očekivanja dobrog dijela profesionalnih ulagača i istodobno poljuljale neka (nerealna) očekivanja građena mnogo više na krilima euforije nego na komparativnim analizama i empirijskim procjenama ‘ponašanja’ glavnih pokretača burzovnih cijena. To samo znači da za više od 240 tisuća dioničara-debitanata slijedi razdoblje prizemljavanja očekivanja i privikavanja na to da rast cijene u prvom valu trgovine od 40-ak posto ne znači i početak nekog jednosmjernog trenda. Ako je sam tajming tog IPO-a i bio takav da kod građana nije mogao potaknuti pravi smjer razvijanja spoznaja o prilikama i rizicima ulaganja na tržištu kapitala, to će na kraju biti jedna od posljedica pa makar prosvjetiteljske lekcije većina savladavala tek naknadno, u hodu, kroz vlastita burzovna iskustva. Projekt u koji se uključilo za pojmove hrvatskog tržišta donedavno nezamislivih 358 tisuća građana i koji je rezultirao njihovim uplatama u ukupnom iznosu od 12,2 milijarde kuna sigurno bi mogao biti zanimljiv predložak i za razne socioekonomske studije, analize društvenih kretanja, pa i ocjene što takve operacije znače za razvoj tržišta kapitala i financijske industrije u cjelini. Većinu je nesumnjivo iznenadila i brojnost (pogotovo u relaciji s ukupnom ili radnoaktivnom populacijom) i kapital s kojim su se građani angažirali u upisu dionica. IPO T-HT-a u tom smislu daje argumenata i za tezu o jačanju srednjeg sloja u Hrvatskoj, odnosno tvrdnje da Hrvatska zapravo nema ništa ‘nagnutiju’ raspodjelu bogatstva ili izraženije nejednakosti u odnosu na tranzicijske zemlje s kojima se obično uspoređuje, kažu makroekonomisti. Neki od njih stoga ističu kako ovaj projekt neće povećati nejednakosti u distribuciji bogatstva kućanstava. Financijski stručnjaci, pak, već otprije ističu kako se u nas podcjenjuje stvarni raspoloživi dohodak stanovništva, navodeći pritom podatke o više od 100 milijardi čistih financijskih prihoda (plaća, mirovina, transfera, kamata itd.) tog sektora. Time se djelomično objašnjavaju i tvrdnje da je blizu četvrtine prvotnih uplata građana u IPO-u došlo iz sive zone, mimo podizanja kredita ili povlačenja depozita i druge ‘vidljive’ financijske imovine. Mnogi tako smatraju da je jedan od pozitivnih aspekata tog IPO-a upravo usisavanje ‘sivog novca’ i njegovo seljenje u ‘bijelu zonu’, bilo da mu je ishodište u utršcima od turističke sezone, nekretninama ili nekim drugim oblicima prihoda koji izmiču službenim statistikama. Navedene ocjene ne mijenja u bitnome ni to što se u financijskim krugovima procjenjuje da iza 358 tisuća ljudi koji su nedavno kupili dionice T-HT-a stoji zapravo oko četiri puta manji broj stvarnih inicijatora ulaganja, odnosno onih koji su u konačnici odvojili novac za kupnju dionica. U kojoj su mjeri to nositelji prosječnih kućanstava, a u kojoj pripadnici skupine od nekoliko postotaka najimućnijeg sloja stanovništva, zasad su pitanja bez pouzdanih odgovora. Slike i priče koje su nudila upisna mjesta svakako govore u prilog šarolikoj strukturi, a više od toga mogu ponuditi tek ozbiljnija istraživanja socioekonomske i/li regionalne pripadnosti. Takva istraživanja nesumnjivo bi jako zanimala i financijsku industriju, koja će u narednim tjednima i mjesecima možda bolje od drugih dobiti uvid u to koliko je javna ponuda HT-a promijenila preferencije građana glede štednje i ulaganja. U fondovskoj industriji očekuje da će se oko trećine odljeva novca iz fondova zbog nedavnog IPO-a vratiti u relativno kratkom roku, a pritom se računa i da će dio novih ulagača poželjeti ne otići posve s burze, ali prepuštajući brokerima i fond menadžerima da se brinu za njihove uloge. Banke su po najavi povrata preplaćenih 6,8 milijardi kuna po završnoj raspodjeli upisanih dionica prilično brzo odreagirale najavama novih kreditnih obračuna bez naknada, a i politike kamatnih stopa na štednju u novije vrijeme dijelom odražavaju intenciju da se što veći dio ‘odbjegle’ likvidnosti vrati pod njihovo okrilje. U kojoj mjeri će se IPO T-HT-a, kao primjer projekata koji su ponajprije (agregatno gledano) usisavač likvidnosti, pokazati zamašnjakom za tržište kapitala? Fond menadžeri u tom smislu nemaju prevelika očekivanja, ali ipak računaju s nešto većom domaćom ulagačkom zajednicom.
Tko će s T-HT-om igrati špekulativnije: siromašni ili imućni?
U političkoj areni javna je ponuda dionica T-HT-a postala jednom od referentnih točaka za politička i programska sučeljavanja dvaju glavnih protivnika. S jedne strane, SDP u političkim okršajima naglašava da je HDZ-ova Vlada ispod cijene prodala gotovo trećinu jedne od najvećih kompanija u Hrvatskoj zakidajući interese većine građana na račun bogate manjine kojoj je na uloženih 5,4 milijarde kuna nedugo po burzovnom uvrštenju dionica omogućila više od dvije milijarde kuna (mahom nerealizirane) zarade. Početak burzovne trgovine samo je bio potvrda da je u završnici IPO-a, odnosno prilikom utvrđivanja konačne cijene, Vlada išla na diskont koji je teško ne pripisati približavanju izbora i političkoj formuli određivanja cijene. No, osim što je upitno koliko glasova tim prokazivanjem može pridobiti SDP, u branjenju koncepta oporezivanja dobitaka od kapitala (kao što je to slučaj onima od rada), s naglaskom na tzv. špekulante, lako bi se moglo pokazati da će i promašiti ciljanu publiku. U prijetnjama oporezivanja špekulativne trgovine u SDP-u zacijelo ne namjeravaju prozvati one koji su jedva ‘sklepali’ 30-ak tisuća kuna za uplatu dionica. Treba li među njima tražiti one koji si mogu priuštiti strpljivost ili je izglednije da će se upravo oni koji su dionice kupovali viškovima i bez stiske pokazati ‘dugoročnijim’ ulagačima u uvjetima kad je val prodajnih naloga već drugog dana rezultirao klizanjem cijene za oko tri posto? Ukratko, IPO T-HT-a zasad se ne čini se pričom na kojoj bi opozicija mogla ubrati mnogo političkih bodova, iako je više nego dvojbeno koliko je s aspekta javnih financija opravdan diskont koji je Vlada ukalkulirala prilikom prodaje državnog paketa.