Prije nego se krenulo u proceduru usuglašavanja stavova i rađenja nacrta zakonskog rješenja, napravljena je anketa među domaćim bankama, koje su ujedno i najzainteresiranije za cijeli projekt, a koje su procijenile da će domaće tržište sekuritizirane imovine u naredne tri godine doseći brojku od čak 3 milijardi eura. No, realno, procjenjuje direktor konzultantske kuće Arhivanalitika, ujedno i moderator prezentacije, vrijednost tog tržišta će se u spomenutom razdoblju od donošenja zakonskog rješenja kretati negdje oko 1,5 milijardi eura. Za usporedbu, europsko tržište sekuritizirane imovine je lani doseglo 440 milijardi eura, dok se u prvoj polovici ove godine ono procjenjuje na 1,28 bilijuna eura.
Što je sekuritizacija?
Sekuritizacijom se nelikvidna imovina pretvara u likvidnu imovinu pri čemu prvospomenuta najčešće služi kao osiguranje za izdanje vrijednosnica. Vrlo praktičan i najpoznatiji primjer u praksi je sekuritizacija bančinog kreditnog portfelja kojim ona iz bilance izvlači nelikvidna potraživanja po izdanim kreditima, prenosi ih na za tu svrhu kreirane SPV (subjekti specijalne namjene) te ih u obliku vrijednosnica prodaje investitorima koji banci time, sa određenim diskontom, vraćaju likvidna sredstva.
Sekuritizirati se mogu svi papiri koji imaju stabilan i predvidljiv novčani tok, ali uz to moraju biti i standardizirani, odnosno ako se radi o sekuritizaciji kreditnog portfelja, moraju biti raspoloživi svi podaci o kreditu, diverzificiranosti kreditnog portfelja, a nezaobilazno je i kvalitetno osiguranje svakog kredita. Kako sva dokumentacija mora biti visoko standardizirana, klijenti u najvećem broju slučajeva neće moći izmijeniti niti jednu stavku ugovora o kreditu, no lakše plasiranje kredita i povećanje kreditne baze bi moglo donijeti smanjenje troškova kredita koje će onda pozitivno osjetiti klijenti.
A jedan posao sekuritizacije može uključivati i do desetak različitih strana, pa tako uz inicijatora i nezaobilaznog aranžera mogu postojati i serviser, fiducijarni zastupnik, menadžer za upravljanjem imovinom, razne rejting agencije i nezaobilazni investitori.
Naravno, da je ovaj proces tako jednostavan, ne bi ga ni trebalo stavljati u neku posebnu zakonsku regulaciju, no količina uključenih aktera, kao i rizici koji prate čitav posao cijelu stvar kompliciraju i zazivaju dodatne aktere koji se onda moraju podvrgnuti zakonu i administrativnoj kontroli.
Kako je prvi uvjet za razvijanje tržišta za sekuritizaciju ispunjen, a to je da su financijski portfelji dovoljno vrijedni, ostaje nam za ispuniti i drugi neophodan uvjet, a to je kvalitetna regulacija koja će uokviriti te pravno veoma složene transakcije.
A prema najavama Vesne Muratović, izvršne direktorice Sektora transakcijskih poslova i Sektora odnosa s financijskim institucijama RBA, donošenje zakonskog okvira je sada u potpunosti u rukama parlamenta jer je nacrt zakona već kompletiran i čeka donošenja. Očekuje se kako će u prvom kvartalu sljedeće godine biti pripremljeno sve za prve takve transakcije koje bi trebale još povećati ponudu vrijednosnica na domaćem tržištu, raširiti ulagačku lepezu te produbiti i stabilizirati domaće financijsko tržište. Sa makroekonoskog aspekta sekuritizacija je još samo jedan financijski instrument koji olakšava povezivanje domaće štednje sa investicijama, što dodatno pokreće novčana sredstva, povećava prinose na financijska ulaganja, ali i smanjuje rizike ulaganja.
Za kraj, samo jedan primjer kako sekuritizacija može biti zgodan instrument i za nebankovni sektor. Primjerice, uprava londonskog krematorija je prije nekoliko godina tražila najpovoljniji i najbrži način izgradnje novog krematorija, pa se odlučila za izradu niza poslovnih studija koje su pak utvrdile određene pravilnosti u njegovom novčanom toku. Te pravilnosti koje se mogu kvantificirati i u budućnosti, bile su ključne za pokretanja sekuritizacije, a izdanjem vrijednosnica koje su upisale njaveće banke je financirana gradnja novog krematorija.