Poslovno carstvo obitelji Tedeschi, javnosti poznato kao Atlantic Grupa, je dioničko društvo čija će tržišna kapitalizacija nakon javne ponude iznositi 2.371.195.200 kuna ukoliko cijena dionice u procesu javne ponude prema očekivanju bude postavljena na 960 kuna. Emil Tedeschi je više puta opravdano proglašavan za menadžera godine, ali s mogućim uspjehom javne ponude njegovi raniji poslovni uspjesi nisu mjerljivi.
Emil Tedeschi započeo je stvaranje Atlantic Grupe kroz Atlantic Trade, baveći se proizvodnjom sendviča Montana i distribucijom roba široke potrošnje poput brandova Wirgley, Mannero, Ferrero, Durex, Gillete, Duracell, Johnson & Johnson, Nestle i niza drugih. Proučavanjem njegovog poslovnog genija mladi menadžeri bi trebali naučiti kako se stiče pravo generalnog distributera za tržište.
Kada se Pliva u skladu sa svojom strategijom fokusiranja na farmaceutiku odlučila riješiti svog branda Cedevita, najbolju ponudu u suradnji s njemačkom razvojnom bankom DEG dalo je poduzeće Hopen, povezano društvo poduzeća Atlantic Trade. Hopen je poduzeće osnovano jedino s ciljem preuzimanja Cedevite, a kasnije je pripojen Cedeviti čime je Cedevita preuzela sve njegove obveze po kreditima za koje je kupljena.
Tako je Cedevita, kreditom koji je kasnije sama otplaćivala, postala dio Atlantic grupe. Da je Cedevitin posao proizvodnje čajeva i napitaka u prahu propao, vjerojatno bi se pronašli kritičari koji bi posao preuzimanja opisali riječima “moralna kaljuža”, kao što su to bili nakon pada carstva Miroslava Kutle.
Korištenjem svojih kanala distribucije roba, Atlantic Grupa je brandu udvostručila prodaju, a Emil Tedeschi je zasluženo proglašen menadžerom godine. Pliva je Cedevitu i Viveru u odvojenim transakcijama prodala za 24,2 milijuna eura. Ukupna vrijednost založene imovine Atlantic Tradea iznosila je 54 milijuna kuna.
Da Atlantic Grupi nije nedostajalo kreativnih ideja i dobrih odnosa s Plivom, tada poduzećem u državnom vlasništvu, pokazale su njene kasnije akvizicije Plivine Neve (zubna pasta Plidenta, šampon protiv prhuti Asebon i kozmetička linija Rosal) i Melema. Nakon preuzimanja i ti brandovi su udvostručili prodaju. Neva je kupljena za samo 30 milijuna kuna.
Kasnije je Atlantic Grupa preuzela tvrtku Fidifarm, proizvođača vitaminskih proizvoda i dodataka prehrani u čijem je sastavu brand Dietpharm, tvrtku Multivita, vodećeg srbijanskog proizvođača vitaminskih instant napitaka u granulama i šumećim tabletama, koja je ranije poslovala u sastavu koncerna Hemofarm, te makedonsku tvrtku Vičiški komerc, jednog od vodećih distributera na tamošnjem tržištu, a nišu za tržište Europske Unije Atlantic je pronašao akvizicijom njemačkog Harleka.
Krajem prvog polugodišta ove godine ukupna imovina Atlantic Grupe prešla je impresivnih milijardu kuna. Na žalost dioničara, kapital i rezerve od dioničara čine samo 24,9 posto ukupne imovine, tako da se Atlantic Grupa može ubrajati u ne osobito solventna poduzeća relativno prema poduzećima slične djelatnosti.
Ako pogledamo odnos cijene dionice i vrijednosti kapitala i rezervi od dioničara po dionici krajem polugodišta ove godine dobivamo 7,98 ili gotovo trostruko više nego što imaju usporediva poduzeća u tranzicijskim zemljama koje su se pridružile Europskoj Uniji. Ovako visok odnos tržišne i knjigovodstvene vrijednosti poduzeća imaju samo dionice koje su ili izrazito precijenjene ili koje imaju izniman potencijal ostvarivanja zarade.
Krajem prošle godine Atlantic Grupa ostvarila je tek nešto više od 20 milijuna kuna neto dobiti raspoložive vlasnicima. Ako promatramo odnos tržišne vrijednosti dionice i neto dobiti raspoložive vlasnicima po dionici, nazvan još i multiplikator dobiti, uočavamo da je njegov iznos gotovo sto. On predstavlja aproksimaciju broja godina potrebnih da se iz neto dobiti poduzeća raspoložive vlasnicima otplati tržišna kapitalizacija društva. U slučaju Atlantic Grupe više je nego trostruko veći nego što ga imaju usporediva poduzeća u tranzicijskim zemljama koje su se pridružile Europskoj Uniji.
Dva su načina kako možemo tumačiti ovako visok multiplikator dobiti. Prvi je prenapuhanost cijene, a drugi je očekivanje iznimnog rasta neto dobiti društva. Multiplikator dobiti treba biti viši za poduzeća kojima dobit brže raste, a pitanje je može li se Atlantic Grupa ubrojiti u tu kategoriju poduzeća. Dobit raspoloživa vlasniku Atlantica smanjivala se sve do 2005. godine.
U svakom slučaju rast dobiti Atlantic Grupe je uzrokovan rastom poslovnih prihoda, što je dobar indikator. Na žalost, visok multiplikator dobiti znači zadovoljavanje ulagača čija je stopa zahtijevanog prinosa niža, tako da cijeni dionice Atlantic Grupe nije ostavljen osobit prostor za rast. Čitateljima treba skrenuti pažnju još i na negativni goodwill Atlantica.
Ako javna ponuda uspije po cijeni 960 kuna, Svetozar Tedeschi će iz Atlantic Grupe izvući 367,65 milijuna kuna u gotovini, koje će s 735,3 milijuna kuna nesebično nadomjestiti građani i fondovi. Sredstava koja su Atlantic Grupi nužna.
Iako je raspon cijene određen visoko iznad fundamentalne vrijednosti poduzeća, na domaćem tržištu kapitala je sve moguće. Kakva god cijena da bude, upravitelje fondovima neće biti osobito briga jer uvijek mogu “napuhati” cijenu barem 20 posto i tako podići vrijednost svojih udjela.
Autor teksta i njegova rodbina do prvog koljena prave i poprečne linije ne namjeravaju sudjelovati u javnoj ponudi dionica Atlantic Grupe. Analiza nije nagovor na kupnju ili prodaju vrijednosnih papira, a napisana je u dobroj vjeri i u cilju veće transparentnosti financijskog sustava.