Euforija za 'narodnom dionicom' Deutsche Telekoma završila katastrofom. 'Onaj tko kupuje dionice Telekoma, kupuje sigurnu budućnost' - slogan je koji je ujesen 2006. izazvao prvu dioničku groznicu među, kad je riječ o financijskim novotarijama i ekperimetiranju novcem, vrlo opreznim Nijemcima. Najavljene kao sigurne, Telekomove dionice trebale su poslužiti kao mamac nepovjerljivim Nijemcima da svoje mukom stečene marke ulože u bolju budućnost. U jeku buma New Economyja tradicionalno konzervativni Nijemci odlučili su prvom 'narodnom dionicom' nakon pedesetih, kad je taj epitet pripadao dionicama Volkswagena, unijeti malo bjelosvjetskog daha u finacijski život njemačkih masa koje su dotad poznavale samo štedne knjižice ili u najboljem slučaju stambenu štednju. Petljanje dionicama dotad je bilo rezevirano za yuppieje iz frankfurtskih nebodera. No euforija vezana uz uzlet New Economyja i spoznaja da se s nekoliko dobrih ideja ili maraka uloženih u dionice internetskih tvrtki može osigurati ugodna starost, nagnale su mnoge da o dionicama počnu razmišljati kao o sigurnom pologu za starost. Tomu je pridonijela i kasna spoznaja njemačke politike da su mirovine u sadašnjem obliku sve samo ne sigurne. Tu je kao naručena došla vijest o izlasku jednog od posljednjih dinosaura državnog sektora - Deutsche Telekoma - na burzu. 'Narodna dionica' Telekoma je i Vladin pokušaj da inertne Nijemce natjera, po uzoru na Amerikance, ali i europske susjede poput Danaca ili Nizozemaca, kojima je posjedovanje dionica jedan od uobičajnih oblika skrbi o starosti, na aktivnije sudjelovanje u financijskom tržištu. Najavljene kao sigurne, Telekomove dionice trebale su poslužiti kao mamac nepovjerljivim Nijemcima da svoje mukom stečene marke ulože u bolju budućnost. Dotad nezapamćenom medijskom kampanjom, na koju je Telekom potrošio nevjerojatnih 460 milijuna eura, i uz blagoslov politike malim je ulagačima u prvoj emisiji ponuđeno 713 milijuna dionica Deutshe Telekoma po 14,32 eura koje su na parket Frankfurtske burze uselile 18. studenoga 1996. Nekoliko sati nakon povijesnog izlaska na burzu otvoreni su prvi šampanjci: tečaj se u samo nekoliko sati popeo na 16,97 eura, a dojučerašnji kronični gubitaš postao je bogatiji za 10 milijardi eura.
Euforija malih dioničara
Vrtoglavi rast vrijednosti Telekomovih dionica još se više ubrzao 1999., kad je u drugoj emisiji ponuđeno još 218 milijuna dionica po 39,90 eura što je Telekomu donijelo daljnjih 10 milijardi eura. Treća i posljednja emisija izvršena je godinu dana poslije, kad je Vlada po 60 eura prodala daljnjih 200 milijuna dionica. Euforiji među malim dioničarima nije bilo kraja: 6. ožujka 2000. cijena Telekomove dionice dosegnula je nevjerojatnih 30,50 eura. Neki burzovni mešetari najavljivali su rast i do 200 eura. Broj malih dioničara u kratko se vrijeme povećao za više od milijun. Mnogi su vjerovali da će im poslovanje dionicama donijeti drugi ravnopravni izvor prihoda, a mnoge je vrtoglavi rast vrijednosti 'narodne dionice' odveo i u profesionalne brokerske vode. Odjednom se stvorio osjećaj da se na dionicama ne može izgubiti, a one koji se nisu prepuštali euforiji, proglašavalo se vječnim gubitnicima. Čak je i tradicionalno nepovjerljivi i oprezni njemački burzovni guru Andre Kostolany preporučivao kupnju Telekomovih dioica bez straha od gubitka. Toj euforijskoj atmosferi uvelike je pridonio i aktivni i sveprisutni novi šef Deutsche Telekoma Ron Sommer, uz čije se ime, međutim, veže i početak kraja bajke o Telekomovim dionicama.
UMTS - početak kraja
Prva u nizu zlogukih navjestitelja crnoga kraja jest danas već legendarna aukcija licencija za standard mobilnog telefoniranja UMTS. Ta aukcija je državi donijela nevjerojatnih 100 milijardi eura, čime je, doduše, tadašnjem kancelaru Gerhardu Schröderu omogućeno pokretanje društvenih reformi, ali je telekomunikacijske kompanije, među kojima i Deutsche Telekom, dovela doprosjačkoga štapa. Međutim, šef Telekoma Ron Sommer još je, ponesen milijardama od prodaje dionica, bio obuzet ekspanzijskom groznicom. Na listi skupih i promašenih investicija najveća je stavka posrnuli američki Voice Stream. Kap koja je prelila čašu bila je procjena neovisnih analitičara 2001. godine da je Deutsche Telekom pri pripremanju izlaska na burzu vrijednost svojih nekretnina precijenio za nekoliko milijardi eura. Kombinacija loših procjena i mnogo finacijskih katastrofa vezanih uz velika imena New Economyja poput Infeniona ili WorldComa prouzročila je dotad nezapamćen pad vrijednosti dionica Deutrsche Telekoma. Na proljeće 2002. njihova vrijednost pala ispod početne, a nakon ostavke Rona Sommera i još dublje krize u koju je pao sada bezglavi Telekom vrijednost u lipnju 2002. pada na 8,42 eura, gotovo šest eura niže od početne vrijednosti. Oni koji su prvi došli do dionica, još se mogu smatrati sretnima jer je njihov gubitak u usporedbi s onima koji su 'narodnu dionicu' kupili u kasnijim emisijama ravan katastrofi. Uz financijsku propast koja se dogodila stotinama tisuća Telekomovih dioničara, taj dio stanovništva postao je predmetom pokude dobrog dijela javnosti, pogotovo onih koji su od početka euforije upozoravali na tradicionalne njemačke vrline poput rada i štedljivosti. Nakon dolaska novog vodstva Deutsche Telekom se donekle stabilzirao pa je i vrijednost dionica, iako neznatno, porasla. Ona danas vrijedi tri eura manje nego na početku svoje vrtoglave karijere, a većina se Nijemaca prema novim 'narodnim dionicama', kakva bi mogla biti ona Njemačkih željeznica ako u dogledno vrijeme izađe burzu, ponaša rezervirano. Otkako njemačko gospodarstvo ponovno buja, a stanovništvo ponovno vjeruje da se radom može nešto postići, splasnuo je i broj onih koji se okreću burzovnom mešetarenju. Gorak okus koji je iza sebe ostavilo iskustvo s dionicama Telekoma tzv. malog čovjeka vratio je tradicionalnim mjerama štednje.