29. listopada 2001. godine Republika Hrvatska i Europska unija zaključile su sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), koji je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, ali već od te 2001. godine, Hrvatska je započela mnogobrojne procese prilagodbe, izmjena, dopuna, ali i donošenja legislative usklađene s pravnom stečevinom Europske unije.

Proces koji je zahtjevao, ali i danas zahtjeva, da se takoreći sva društvena, ekonomska, politička i druga područja legislative, usklade i normiraju prema standardima, pravilima, propisima i uzancama koji čine „stup" jedinstvenosti i primarnih zakonitosti koje se primjenjuju unutar zemalja Unije.

Mislim da tu nije potrebno posebno isticati, da sažetak ti svih procesa i prilagodbi, sadržan je u ciljevima da se omoguće što jednostavniji protok robe, kapitala i ljudi radi ostvarenja jedinstvenosti, ekonomičnosti, pravednosti i dr., ali upravo primjenjujući određene zajedničke standarde za sve zemlje članice Unije.

U tom kontekstu, i područja financija bankarskog i vanbankarskog sektora Hrvatske, u spomenutom su vremenu doživjela (i doživljavaju) velike transformacije, izmjene i dopune i donošenje nove meritorne legislative.

S obzirom da u svom višegodišnjem poslovanju i djelovanju, primarni sektor su područja tržišta kapitala, u ovoj kolumni pokušati ću dati kratka osobna mišljenja i osvrt(e), polazeći od osnovne premise, da zakon kao zakon nije tu zbog samog „sebe", i da samo zakonodavstvo bi trebalo biti donošeno u vidu prethodno spomenutih primarnih ciljeva, ali da također u trenucima donošenja zakona, pa i vremenu djelovanja, treba „osluhnuti" uvjete i okruženje u kojem rade i sudjeluju predstavnici koje dotiče pripadna legislativa. Nažalost mišljenja sam, barem što se tiče hrvatskog tržišta kapitala, da to počesto nije bilo „rješenje" ili slučaj.

Da pokušam objasniti zašto.

Primjerice, tijekom 2008. godine Hrvatska je u planu godišnjeg usklađenja zakonodavstva uvrstila donošenje novog zakona o tržištu kapitala, koji je donešen dana 15. srpnja, te je velika većina odredbi stupila na snagu s 01. siječnjem 2009. godine. Tijekom te 2008. godine, predstavnici same industrije imali su nešto vremena i mogućnosti sudjelovati u pripremi donošenja tog izuzetno bitnog zakona, ali ono što je „onemogućavalo" veći ili značajniji utjecaj bile su dvije osnovne odrednice: stav resornog ministarstva (odnosno nositelja donošenja samog zakona) da se radi o „eu" zakonu koji je usklađen i normiran sukladno pripadnim eu direktivama, a s druge strane mnogo je područja unutar samog zakona ostavljeno da bude regulirano pripadnim podzakonskim aktima (pravilnicima).

Da, suština usklađenja zakonodavstva je upravo to usklađenje, međutim ono što je već tada bila jedna od većih kritika predstavnika same industrije bila je „žurba" odnosno nezadovoljstvo da se u ovom području, sudionicima i predstavnicima ovog dijela financijske industrije, nameću obveze za koje mnogi poglavito privatni predstavnici nemaju (u tadašnjem trenutku i reguliranim vremenskim okvirima) „kapaciteta" u svim pogledima za prihvaćanje i prilagodbu. Zašto ?

Financijska industrija tržišta kapitala u Hrvatskoj je ipak relativno „mladi" dio industrije, koji i tada 2008. godine u usporedbi s razvijenim tržištima kapitala, ima i sadrži veliki prostor za rast i razvoj u svim domenama; kako primjerice vrstama samih predstavnika industrije, vrstama instrumenata sa kojima se trguje, modelima i sustavima putem kojih se trguje i dr.

Da, činjenica je da dotadašnje zakonodavstvo nije mnoga spomenuta područja uopće „poznavalo" ili omogućavalo, ali ono što u konačnici i čini razvijena tržišta razvijenima je bila mogućnost da se, a poglavito i vizavi međusobne konkurencije, svrsishodnosti i potrebama, mnogi dijelovi industrije, da se tako izrazim „samostalno" razviju od predstavnika same industrije.

Ne ulazim u ovome trenutku u aspekte kvalitete i pluseva i minuseva koje su obilježavale razvijena tržišta u domenama samoregulacije, već činjenicama da industrija, kao i svaka druga industrija, u zakonodavnom smislu ima potrebu da ima nešto „zraka", da ima mogućnosti da se razvija (jer to je srž svega), a da se pripadno zakonodavstvo, shodno razvoju, komplementira, usklađuje ili sl.

Poglavito ovdje želim istaknuti da su na razvijenim tržištima uvijek veliku pažnju posvećivali tzv. „start up-ovima" odnosno mogućnostima da se novi predstavnici ili novi instrumenti razvijaju uz određene manje regulatorne zahtjeve ili ograničenja. U odnosu pak na Hrvatsku to su bile prilike da se predstavnici industrije „fokusiraju" na prilagodbu i razvoj onoga što već postoji na razvijenim tržištima i da su to temeljne smjernice poslovanja.

No da se vratim korak natrag. Donošenje zakona o tržištu kapitala u navedenom vremenu, svim predstavnicima tržišta kapitala nametnuo je mnoge obveze, kako u domenama kapitala, organizacije, ljudstva, tehničkim i informatičkim potrebama i dr. Industrija je bila svjesna da postoji potreba da se postojeće zakonodavstvo proširi, nadopuni, uskladi, ali uvidjevši sve moguće uvjete, a kao što sam spomenuo, bivajući i svjesno da će mnoge obveze proizaći još i iz podzakonskih akata, suština „zahtjeva" industrije bila je sadržana u želji potrebnog vremena i zajedničke interacije, sa tada i novom regulatornom agencijom.

Ono što je također za istaknuti, sadržano je u temeljima praćenja adekvatnosti zakona u danom realnom vremenu; nažalost hrvatsko tržište kapitala upravo u tom razdoblju biva zahvaćena velikom krizom, negativnim trendovima, posljedično financijskim negativnim rezultatima i mnogi, poglavito privatni predstavnici nemaju mogućnosti uskladiti se sa svim zahtjevima koje je donijela nova legislativa. Mišljenja sam da je u tom vremenu bilo potrebno da i resorno ministarstvo i regulatorna agencija zajedno sa predstavnicima industrije vide za koje dijelove nove legislative se može dati adekvatni „grace period" ili donijeti odredbe i mogućnosti da se shodno realnim poslovnim okolnostima omogući ne samo razvoj, već u tome vremenu i „preživljavanje".

Poglavito ću ovo istaknuti i iz razloga da suštinski Hrvatska tada je bila u potrebi da usklađuje svoje zakonodavstvo, ali poslovni senzibilitet i širi pogledi omogućavali su da se do trenutka samog ulaska u Uniju omogući adekvatnije ili primjerenije vrijeme prilagodbe.

Nažalost to nije bio slučaj, te je u relativno kratkom vremenu došlo do procesa gašenja ili zaustavljanja rasta ne samo od strane privatnih predstavnika, već i kod predstavnika velikih institucionalaca, mnogi vezani (pod)sektori, uslijed realnih poslovnih okolnosti bivaju smanjeni ili čak ugašeni/zatvoreni. A iz osnovnih ekonomskih postulata tržišnih ekonomija, znamo da samo i jedino konkurencija „tjera" same predstavnike industrije na razvoj i sve pripadne procese.

Moguće je ovo dodatno nadopuniti, da je trebalo uvidjeti i aspekte nerazvijesnosti domaćeg tržišta i da će u trenutku ulaska u Uniju, a shodno usklađenosti pripadne legislative, biti omogućena znatna penetracija i mogućnosti inozemne konkurencije u mnogim (pod)područjima. A onda se otvaraju šira ekonomska pitanja opstojnosti „domaćih" predstavnika ili same „domaće" ekonomije.

Iz svega navedenog, proteklo je vrijeme u ovom segmentu financijske industrije kao posljedicu imalo spomenuto smanjenje konkurencije i zaustavljanje procesa razvoja. Uzimajući u obzir da Hrvatska i ove godine (odnosno evo još godinu dana) je u procesu daljnje zakonodavne prilagodbe, svjedoci smo da je shodno ovogodišnjem planu uskladbe, u procesu donošenje novih bitnih zakona za domaće tržište kapitala; zakona o investicijskim fondovima i zakona o alternativnim investicijskim fondovima.

To su zakoni od kojih će prvi znatno izmjeniti postojeći zakon (i veći broj pripadnih podzakonskih akata), dok drugi bi trebao donijeti mogućnosti razvoja predstavnika i pripadnika ovog dijela financijske industrije.

Nepobitne su činjenice da vrijeme za donošenje novih spomenutih zakona u širim okvirima „nije baš" idealno iz slijedećih nekoliko faktora: svjetska i europska višegodišnja kriza itekako su utjecali na sve predstavnike industrije i investitore, pa su posljedično prisutni i u Uniji i Hrvatskoj trendovi „odmaknutosti" od samih tržišta; sama Europska Unija kao i neke druge zemlje rade na procesima promjena dijela financijskog zakonodavstva imajući u vidu (raz)mišljenja da su uzroci krize predstavnici tržišta kapitala; usporedo se pak s druge strane upravo u Uniji postavljaju dinamička pitanja koje su potrebne granice regulacije.. sve u svemu, može se vidjeti da vanjski faktori okruženja za donošenje spomenutih zakona nisu „bajni i krasni".

Mišljenja sam, a da bi se izbjegle ili ipak smanjile moguće negativne posljedice ili negativni smjerovi novih zakona, da bi sljedeće smjernice bile svrsishodne: a/ značajnija interakcija i diskusija predstavnika nositelja zakona-predstavnika industrije-zainteresirane javnosti; b/ potrebe da se za „start-upove" ili „male" predstavnike omoguće uvjeti i vrijeme prilagodbe; c/ značajnija interakcija glede podzakonskih akata i odredbi; d/ senzibilitet da se shodno realnom poslovnom okruženju omogući da mjerodavno ministarstvo ili regulatorna agencija mogu i prudencijalnim mjerama djelovati da industrija „diše" ili preživi; i možda zaključno e/ da imajući u vidu da i unutar same Unije postoje mnoga područja vezana uz ovaj dio financijske regulative koja se reguliraju ili nisu (još) regulirana, da se rokovi uskladbe senzibiliziraju odnosno da zakon i podzakonski akti ne budu tu samo radi zadovoljenja forme ili roka.

Ulaskom Hrvatske u Uniju biti ćemo svjedoci mogućnosti pojave velike i razvijene konkurencije; s obzirom na činjenice da je već danas veliki dio ovog dijela financijske industrije u vlasništvu inozemnih predstavnika, jedno od pitanja za raspravu uz osnovna načela uskladbe zakonodavsta ipak mislim da je pitanje privatnog poduzetništva i u ovom području, odnosno da li se želi ili ne želi imati i domaće predstavnike tržišta kapitala. A poduzetništvo i tržište kapitala su srca ekonomskog sustava u kojem živimo i radimo.