Iz izjava građana koji su zainteresirani za dionice vidi se da nitko od njih ne razmišlja o mogućem gubitku. Nitko od njih, očito, ne shvaća da cijena dionice može i pasti. I tu se krije velika zamka u koju bi lako mogla upasti Vlada.
Druga faza privatizacije Ine mogla biti veliki fijasko Vlade, ne objasni li građanima da cijene dionica na tržištu kapitala mogu i padati. Prvi dan javne ponude za dionice Ine, naime, pokazao je da za to ulaganje postoji znatan interes građana, i to ponajviše umirovljenika.
Vlada je proteklih nekoliko mjeseci naglašavala kako će ići na ruku građanima, malim dioničarima i olakšati im mogućnost ulaganja u dionice najveće hrvatske naftne kompanije. Čak je osmišljen i mehanizam kojim se građanima omogućava posebna pogodnost, odnosno dodatna dionica. Banke, zasad Raiffeisen i Privredna, nude i kredite za kupnju dionica Ine.
No, optmistične izjave potencijalnih budućih Ininih dioničara govore kako Vlada uopće nije napravila svoj posao kako spada. Ne mislimo pri tom na godinu i dva mjeseca - koliko je proteklo od odabira financijskog savjetnika do trenutka kad je cijeli proces konačno počeo. Već na ulogu koju je Vlada trebala odigrati u edukaciji svojih građana o tržištu kapitala i dioničarstvu.
Iz izjava građana koji su zainteresirani za dionice vidi se da nitko od njih ne razmišlja o mogućem gubitku. Nitko od njih, očito, ne shvaća da cijena dionice može i pasti. I tu se krije velika zamka u koju bi lako mogla upasti Vlada. Svi ulagači (zato se i ulaže u dionice) računaju na dobit. No, situacija u Hrvatskoj danas je takva da građani, potencijalni mali dioničari Ine, ne shvaćaju da se na tržištu kapitala lako može i izgubiti. Dijelom bi takvo shvaćanje moglo biti i posljedica nedavne prodaje Plive na kojoj se moglo pristojno zaraditi.
No, da li to znači da će se isto dogoditi s Inom? Naravno da ne. Vlada je stoga morala puno više truda uložiti u objašnjavanje onima koji prvi puta ulažu u dionice da njihova cijena može ići gore, ali i dolje. Da nije Vladi važnije kakav će utjecaj prodaja dionica građanima imati na izbore sljedeće godine, nego sam boljitak građana?
Tristotinjak stranica prospekta koji opisuje poslovanje Ine, te očekivanja od budućnosti dostupno je tek od ponedjeljka, a većina onih koji su zainteresirani za ulaganje u Inine dionice ne znaju čak niti što je to prospekt niti da on postoji. Kako će onda odlučiti da li kupiti dionice ili ne?
Generalno očekivanje među građanima je da je Ina velika kompanija koja posluje u naftno-energetskom biznisu, drži značajan dio tržišta i većinski vlasnik joj je država te bi zbog toga ulaganje u dionice trebalo biti siguran dobitak. Država, misle, neće dopustiti da tako velika kompanija s tako velikim utjecajem na domaće tržište propadne. No, je li to zaista tako?
Država mora, želi li da se ispune očekivanja budućih dioničara o porastu vrijednosti dionica, kao većinski vlasnik podržavati rast vrijednosti kompanije. Proteklih nekoliko godina naftne kompanije diljem svijeta ostvaruju rekordne profite zbog visoke cijene nafte. Ina Grupa je u 2005. godini ostvarila neto dobit od 885 mil. kuna, 265 milijuna manje nego godinu dana ranije. U istom razdoblju prihodi od prodaje su porasli za više od tri milijarde kuna. Za ovakav razvoj događaja kriva je sama Vlada koja je morala ograničiti rast cijena derivata čime je usporila i rast Inine dobiti. Dakle, Vlada je morala, zbog osjetljivog socijalnog pitanja, zaustaviti rast vrijednosti kompanije. Tako će, vrlo vjerojatno, biti i u budućnosti. Znači, utjecaj visokih cijena nafte na rast dobiti Ine je, u najmanju ruku, upitan.
Netko će reći da je ulaganje u Inu dugoročno, te da se može očekivati da će ulaskom na zajedničko tržište EU doći do slobodnog formiranja cijena naftnih derivata. Moguće, no tad će i utjecaj Vlade na poslovanje Ine biti mnogo manji zbog vrlo strogih europskih pravila o tome koliko i kako država smije subvencionirati poslovanje kompanija. Eventualna pomoć koju će država moći pružiti, u slučaju da Ina ne postane konkurentnija, bit će vrlo mala.
Rješenje za dugoročni rast vrijednosti Ine je, očito, u odličnom upravljanju kompanijom. Koliko je sadašnji menadžment to u mogućnosti osigurati? Pitanje je osobne procjene. Vrijednost Ine je u posljednjih nekoliko godina porasla, no pitanje je koliko je to posljedica rasta cijene sirove nafte na svjetskom tržištu, a koliko širenja samog poslovanja kompanije. Ina grupa u posljednje tri godine bilježi pad prodaje: 2005. prodano je 4,86 mil. tona derivata, 2004. godine 4,88 mil. tona, a 2003. godine 4,91 mil. tona.
Ina svoju šansu vidi u regionalnom širenju. U Sloveniji i Srbiji, najjačim potencijalnim regionalnim tržištima (Slovenija zbog standarda, Srbija zbog brojnosti stanovništva), svoje prisustvo jača Lukoil, najveći ruski proizvođač nafte. U Mađarsku Ina ne smije zbog dogovora sa svojim dioničarem Molom. Dakle, mogućnosti za regionalno širenje (eventualno BiH, Kosovo i Crna Gora) su upitne.
Većina malih dioničara računa na nagli rast cijene neposredno nakon javne ponude. No, rast cijene je moguć samo ako postoji potražnja. A potražnja će postojati ako investitori vide mogućnost rasta vrijednosti dionice u srednjem, odnosno dugom roku. Znači, ponovno se vraćamo na to da mora postojati realna šansa da će Ina razviti poslovanje u srednjem roku.
Ulagači računaju i na mogućnost da neka veća kompanija izrazi interes za kupnju većinskog paketa u Ini. To će se, opet, dogoditi samo ako Ina zadrži (i poveća?) svoju tržišnu poziciju u budućnosti. Glavni konkurenti na domaćem tržištu su joj OMV i Petrol koji je već najavio osnivanje zajedničke kompanije s Lukoilom (vidi intervju u listopadskom broju mjesečnika Banka). O snazi i financijskim mogućnostima OMV-a i Lukoila u razvoju konkurentske mreže benzinskih stanica nije potrebno govoriti.
Dakle, za Vladu bi bilo najoportunije, ako želi zaraditi i zadovoljiti želju građana da zarade, da se u idućih godinu do dvije javi neki potencijalni interesent za Inu i da je preuzme.
A koliko je moguća promjena sadašnjeg menadžmenta Ine ako se pokaže da je on vodi u krivom smjeru? Vlada se dosad pokazala katastrofalnom u takvim slučajevima – bez obzira vode li uprave neuspješno kompanije, one se u pravilu ne smjenjuju.
Zbog toga bi se prodaja dionica Ine širokim masama građana mogla kao bumerang vratiti Vladi u glavu. Naime, domaći mali dioničari nisu organizirani, a institucionalni dioničari koji bi mogli imati kakav-takav utjecaj na to kako se vodi Ina, izgleda, neće imati dovoljno velike udjele da bi to i realizirali. Odnosno bit će u istoj poziciji kao i mali dioničari. Ako uopće budu zainteresirani za ulaganje u Inu. Podsjetimo se da se izmjenama Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima koje bi trebale početi vrijediti od početka iduće godine, mirovinskim fondovima omogućuje veće ulaganje u inozemstvu.
Znači li to da je jedina nada za rast vrijednosti dionice Ine želja mađarskog Mola da obrani svoju investiciju? I nada da će utjecaj koji Mol ima u Ini i ostati. Možda.
Zaključak je da postoji previše varijabli o kojima ovisi budući rast vrijednosti Ine.
Ni najbolji tržišni analitičari ih ne mogu sve pobrojati i predvidjeti njihova buduća kretanja. Najjednostavniji odgovor bi bio da onda i obični hrvatski umirovljenik i građanin može s jednakim uspjehom pogoditi koliko će cijena dionice rasti u budućnosti kao i neki superburzovni stručnjak analitičar sa specijalizacijom u naftne kompanije. Recimo da je tako. No, postoji jedna bitna razlika. Obični hrvatski umirovljenik će u dionicu Ine uložiti svu svoju ušteđevinu. Analitičar neće. I to je problem na koji u Vladi nitko nije smislio odgovor.
izvor: www.bankamagazine.hr