Nakon što su s globalnom financijskom krizom (i) na europskim tržištima znatno okopnjele i javne ponude dionica, ponajprije inicijalne, i broj i vrijednost IPO-a na glavnim europskim tržištima je u porastu već godinu i pol, od drugog tromjesečja 2009.

Dok ih je lani zabilježeno samo 126 ove godine očekuje ih se dvostruko više (256) i to vrijednih 20-ak milijardi eura, što je također gotovo dvostruko više nego lani. Te je podatke iznio Filip Gorczica iz poljskog ogranka PriceWaterhouseCoopersa na konferenciji “Idemo na IPO” u organizaciji PwC-a, tvrtke Intercapital i odvjetničkog društva Šavorić &Partneri. U Hrvatskoj naznaka sličnih trendova zasad nema, iako bi se naznakom mogla shvatiti već sama konferencija. No, ako je pak suditi prema sudionicima, nove burzovne uzdanice valjalo bi možda i prije tražiti u krugovima kompanija koje nisu medijski jako eksponirane, ali rade dobar posao. Na listi uzvanika našle su se tako tvrtke poput Geofota, Mirea, IN2, Eurocablea, Genere, Jadran Galenskog laboratorija CROZ-a, Crosca i sličnih. Neke od njih mogle bi biti i burzovne zvijezde za koju godinu. Što se tiče uobičajenog trajanja cijelog procesa, izlazak na burzu neke od njih mogao bi se očekivati i prije. Jer, kako se čulo, kompanije koje su spremne za takav iskorak, put od trenutka odluke o tome do IPO-a i izlistavanja na burzi, mogu prijeći i za šest do devet mjeseci.

Naravno, prethodno je potrebno strateški razriješiti sve dvojbe vezane uz takav način poboljšanja strukture financiranja razvoja, spomenuo je Piotr Zdrojewski iz poljskog ureda PwC-a. Potrebno je računati s kvantnnim skokom u pogledu ukupne transparentnosti poslovanja i izazova koje nosi stalna izloženost tržišnom testiranju vrijednosti kompanije i njezinih upravljačkih poteza. Prema procjenama InterCapitala potencijalna godišnja potražnja za novim dionicama u Hrvatskoj je danas približno milijardu kuna. Najveći dio potencijalne potražnje, oko 60 posto, predstavljaju mirovinski fondovi, koji su prema ocjeni Tončija Korunića, trenutno ‘podinvestirani’ kad su posrijedi (domaće) dionice i imaju interesa za dionicama dobrih domaćih kompanija. Usporedbe radi, primjerice, u portfeljima poljskih mirovinskih fondova, kako je istaknuo Robert Kwiatkowski sa Varšavske burze, dionice domaćh kompanija sudjeluju sa 36 posto. Od investicijskih fondova realno je, kaže Korunić, pretpostaviti potražnju od oko 200 milijuna kuna godišnje, dok su ostali izvori potražnje u IPO-ima (od individualnih investitora do brokerskih portfelja ili regionalnih igrača) zasad skromniji. U InterCapitalu procjenjuju i da je Zagreb pogodan za manje javne ponude, veličine 30 do 50 milijuna eura, a za njih je bitan i element nižih troškova. Za veće razmjere prikupljanja kapitala, između 50 i 100 milijuna eura uputno je IPO struktutirati na način da se predvidi takozvano dvojno listanje - primjerice, uz Zagreb i u Varšavi, dok se kod većih od 100 milijuna eura za ‘dual listing’ nameće London. Dvojno listanje povećava troškove IPO-a ali isto tako iznimno mnogo širi bazu investitora.

Troškovi operacije IPO
Cijena oko pet posto
Javne su ponude dionica za tvrtke koje su sremne prihvatiti pravila igre koja traži takav način prikupljanja kapitala u pravilu velik izazov, no ta operacija nije baš jeftina. Najveći trošak predstavljaju usluge agenta, koje se kreću 3 do 5 posto vrijednosti IPO-a. Kod manjih tvrtki, zbog udjela fiksnih troškova u okviru poslova agenta, troškovi su u pravilu nešto veći, pa s onima pravnih savjetnika, revizora, marketinga, obično premašuju pet posto.