Regulator bi se trebao pozabaviti činjenicom da se na burzi trguje dionicama kompanija bez dostupnih financijskih izvješća.
Umjesto idile koja obično vlada na sličnim događanjima, godišnja konferencija Varaždinske burze održana u travnju ponudila je pomalo naelektriziranu atmosferu, pomiješanu s osjećajima čuđenja, ljutnje, pa čak i strepnje od strane brojnih brokera koji su se našli na mjestu događaja. Zasluge za podizanje temperature nedvojbeno su posljedica bitno drugačije retorike regulatora, čiji su predstavnici tada prezentirali znatno rigidnije stavove, iskazujući očitu namjeru da se aktivnijom ulogom uključe u zbivanja na domaćem tržištu kapitala. S druge pak strane, činjenica da su pojedini brokeri “dobili po prstima”, bivajući javno prozvani od Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) uglavnom je izazvala solidarne reakcije profesionalaca, koji se nisu libili izraziti nezadovoljstvo recentnim potezima regulatora. Brokeri su tada, valja podsjetiti, bili i pod dojmom suspenzije trgovine dionicama TLM-a, koja je generirala nepodijeljeno nezadovoljstvo i većine investitora, poprilično zagrijanih za dionice gubitaša u čijem su se slučaju, zahvaljujući aktivnijoj ulozi države (najavljenoj privatizaciji), nazirale svjetlije perspektive.
Nova era.
U svakom slučaju, promjena zakonskog okvira i veće ovlasti nove Agencije, u kombinaciji s osvježenom kadrovskom garniturom, nisu učinili brokere presretnima, što je, pokazalo se kasnije, bio tek uvod u neku novu eru koja je kulminirala najnovijom odlukom o obustavi prijenosa vlasništva dionica Montmontaže (MMTZ-R-A) temeljem transakcija izvršenih protekloga tjedna, ukupne vrijednosti nešto veće od četiri milijuna kuna uz rast cijene od 99 posto. U obrazloženju odluke navodi se sumnja u nedozvoljene operacije kojima je, jednostavnim rječnikom rečeno, cilj bio navodno - nabijanje cijene. Zanimljivo je kako daljnja trgovina tim dionicama nije suspendirana, no to zapravo i nije bilo potrebno, jer su se ulagači držali podalje od Montmontaže, odlučni da Hanfi ne daju nikakvog povoda za proširenje istrage. Istodobno, Hanfa je naložila Središnjoj depozitarnoj agenciji da obustavi sve radnje prijenosa vlasništva s računa prenositelja na račun stjecatelja, a na temelju svih transakcija dionicama Zlatnog otoka (ZLTO-R-A) sklopljenih na Varaždinskoj burzi dana 5. listopada 2006. godine u trajanju od 60 dana. Dionicama te tvrtke u jednom je danu cijena porasla za 99,98 posto u odnosu na posljednju zaključnu cijenu (od 27. rujna – 250,03 kn). Kako zapravo dokazati da je zaista bila riječ o svjesnom nabijanju cijene? Regulatori bi u ovom slučaju morali dokazati namjeru, a to mogu jedino pronalaženjem nekakve poveznice između kupaca i prodavatelja, što bi pak upućivalo na svojevrsno “prelijevanje iz šupljeg u prazno”, s ciljem zavaravanja ostalih investitora i stvaranja lažne slike, a u konačnici i ostvarivanja ekstra profita. Time se Agencija na neki način našla na tankom ledu jer je utvrđivanje realne vrijednosti određenog vrijednosnog papira izvan domene njihova djelovanja.
Drugim riječima, u procesu potrage za stvarnom vrijednošću jedino je, kao teoretski savršeni mehanizam, mjerodavno - tržište. A to pak znači da se situacija često može zagrijati do neslućenih razmjera, a ulagači kupovati pojedinu dionicu po naizgled smiješnim (pretjeranim) cijenama, odvodeći cijenu do ekstrema koji možda nemaju previše veze s realnošću, a da ipak sve bude posve legalno. U tom kontekstu, dovoljno je posegnuti za glasovitom krilaticom Isaaca Newtona, koji je svojedobno izgubio pravo bogatstvo na burzi, prokomentiravši to riječima: “Mogu izračunati parametre kretanja nebeskih tijela, ali ne i razmjere ljudske ludosti!”. Pod povećalom regulatora nedavno su se našli i fondovi PBZ-a, zbog sumnje da su oštetili svoje klijente odlukom o prodaji povećeg broja dionica Plive čija je cijena naknadno porasla za više od 10 posto. Što je, po mišljenju mnogih, doista čudna pretpostavka, jer je, ako ništa drugo, sasvim apsurdno kazniti prodavatelja na temelju kvalitete njegova rada. U tom je slučaju najveća kazna reakcija klijenata, koji zbog mogućih propusta u investicijskoj strategiji mogu premjestiti svoj kapital, no “play it safe” taktika definitivno nije kazneno djelo. Baš kao ni eventualna nesposobnost, ili možda umijeće pronalaženje profitabilnijih destinacija s druge strane. Dakle, sumnja o nedozvoljenoj aktivnosti i umjetno podizanje cijene pada u vodu ukoliko nije moguće pronaći dokaze o povezanosti kupca i prodavatelja, vođenih identičnim ciljem - iskorištavanjem naivnosti ostalih ulagača. Pritom valja spomenuti kako je Montmontaža već prvim pojavljivanjem na burzi (krajem rujna) privukla interes ulagača, prikupivši tada čak 17 milijuna kuna prometa, što je zaista impresivna brojka za jednog newcomera. U potrazi za objašnjenjem naišli smo na tezu kako je riječ o dionici koju prije svega karakterizira iznimno slaba ponuda (za prodaju), ali i solidni temelji, te atraktivna pripadnost vrlo atraktivnom građevinskom sektoru, čija su izdanja na tržištu kapitala doista tražena roba.
Važnost izvješća.
Usporedbe radi, vrlo likvidna dionica Instituta građevinarstva Hrvatske (IGH-R-A) u ovoj je godini ostvarila rast cijene od oko 40 posto, dok se Tehnika (THNK-R-A) u istom razdoblju više nego udvostručila. Ono čime bi se Hanfa morala pozabaviti je apsurdna činjenica da se nekom dionicom aktivno trguje na burzi bez dostupnih financijskih izvješća, što zasigurno ne pridonosi transparentnoj trgovini. U ovom slučaju moguće je pronaći tek listu deset najvećih dioničara (s nepoznatim vlasničkim udjelima), na kojoj se već nalazi nekoliko institucionalnih investitora, što, sudeći prema dosadašnjem iskustvu, redovito djeluje kao mamac ostalima.
Tržištu treba mehanizam limitiranja promjene cijene.
A možda do svega ovoga ne bi ni došlo da na domaćim burzama, kao u razvijenim zemljama, postoji ‘trading curbs’ (limit promjene cijene) mehanizam. Njime se cjenovnim pomacima automatski suspendira trgovina nekom dionicom na određeno vrijeme, baš kako bi se stalo na kraj umjetnom podizanju cijene. To je način na koji se barem može ublažiti praksi nabijanja cijena, na koju domaće tržište kapitala doista nije imuno, što najviše dolazi do izražaja krajem godine, kada je u igri (čak i na razvijenim tržištima) posve uobičajeni window dressing institucionalnih investitora, odnosno, šminkanje godišnjih rezultata s ciljem poboljšanja izvedbe i privlačenja novih, odnosno, zadržavanja starih klijenata. No činjenica je kako je tu praksu vrlo teško suzbiti, te bi stvaranje transparentnijeg okruženja trebao biti primarni cilj, a ujedno i najmoćniji alat regulatora.
izvor: www.poslovni.hr