Aktualna (negativna) izvedba dionica Croatia Airlinesa i Mediteranske plovidbe nedvojbeno opravdava odluku kojom je HANFA poništila sporne transakcije, sluteći kako se iza cijene priče krije nekakav oblik organizirane «akcije» u kojoj su nastradali (isključivo) mali ulagači. No i dalje ostaje pitanje mehanizma koji bi spriječio slične pokušaje manipuliranja tržištem.
Nakon toliko publiciranog «obračuna» s Zagrebačkom burzom, značajnog su odjeka u domaćim medijima imale i primjedbe regulatora vezane uz aktivnost izravnih egzekutora spornih transakcija. Koje su također neodoljivo nalikovale na obračun, makar je u toj, uvjetno rečeno, drugoj epizodi, puno toga još uvijek ostalo nejasno i nedorečeno. Kao na primjer odgovor na pitanje - tko stoji iza različitih informacija, a potom i kvalifikacija što su curile iz HANFA-e? Jer cijelo to vrijeme, dok je domaći medijski prostor ispunjavala prava kakofonija počesto i kontradiktornih (dez)informacija, HANFA se niti jednom nije službeno očitovala. Bilo putem glasnogovornice, bilo putem uobičajenih priopćenja na web stranicama, koja su ovoga puta posve izostala.
A eterom su za to vrijeme kružile kojekakve teze, od onih već viđenih do prilično uznemirujućih. Jer u teoriji, a još manje u praksi, nikako ne bi trebala postojati podjela na «male» i «velike», a još manje na «ozbiljne» i «neozbiljne» brokerske kuće i brokere. Svi su oni dobili licencu od iste institucije, i jednako tako je mogu izgubiti, ukoliko HANFA smatra da krše zakon ili ne ispunjavaju svoje obveze, te na taj način može konkretizirati svoje eventualno «kajanje» zbog činjenice da je pojedincima dala zeleno svjetlo za rad. U suprotnom, zastrašujuće površna diferencijacija koja implicira kvalitativne razlike među brokerima sasvim je neprimjerena, posebice kada dolazi iz redova regulatora. A pritom se čini posve nevjerojatnim da je netko od aktivnih promatrača (novinara) samostalno iznjedrio tu formulaciju, bez tendencioznih sugestija nekoga od predstavnika regulatora. Malo vjerojatnom se doima i mogućnost samostalnog sastavljanja spiska «prozvanih» brokera, koji se na kraju pokazao posve pogrešnim. Najprije činjenicom da dotični još uvijek nisu zaprimili nikakva rješenja o spominjanim, makar i uvjetnim sankcijama, a zatim i (neslužbenim) informacijama kako niti «veliki i ozbiljni», sukladno prirodi posla, nisu lišeni nadzora. Uostalom, to su predstavnici HANFA-e u više navrata naglašavali, ističući kako budno prate zbivanja na tržištu.
Da stvar bude još gora, tom se podjelom nedvojbeno išlo na ruku nazovi «ozbiljnim» brokerskim kućama, koje su, lišene bilo kakvog spomena, zapravo istaknute kao nekakav uzoran model, makar su i ti «veliki» (imena je izlišno spominjati), barem prema tvrdnjama različitih izvora koje HANFA, sukladno popisu realiziranih transakcija, može potvrditi ili demantirati, također sudjelovali u licitiranju cijenama spornih dionica. Uostalom, kakav bi to bio «ozbiljan» broker koji odbija ispuniti postavljeni nalog? Pa tko uopće želi za brokera instituciju koja zadržava nekakvo diskrecijsko pravo prihvaćanja ili odbijanja naloga? Etiku na stranu, jer je to umnogome poprilično subjektivna kategorija, dovesti brokera u poziciju da odlučuje o utemeljenosti naloga značilo bi dovesti u pitanje funkcioniranje sustava. Koji zapravo počiva na vrlo jednostavnom mehanizmu, s brokerima, odnosno, osobama i institucijama ovlaštenima za brokerske poslove, kao najobičnijim egzekutorima zaprimljenih naloga.
Istodobno, u pozadini cijelog «slučaja» između redaka se može iščitati i nezadovoljstvo regulatora činjenicom da su formalni vlasnici burze upravo brokeri, pa ih time na neki način doista obilježava konflikt interesa. Pojedini (službeni) komentari, a zatim i prijava protiv burze, idu upravo u tom smjeru, premda za sada nije bilo nikakve inicijative za promjenu tog statusa. No HANFA pritom zaboravlja kako je, svojevrsnim izborom manjeg od dva zla, a u nedostatku dovoljnog broja vlastitih kadrova, nametanjem obveze prijavljivanja sumnjivih naloga uz nove dužnosti i obveze brokerima zapravo i sama navukla konflikt interesa, ali u ovom slučaju prema - klijentima. Što je prilično nezahvalna pozicija, jer zažmiriti na jedno oko lako može postati taktika kojom se zadržavaju pojedini klijenti. I opet, sukladno već viđenom scenariju, definicija «sumnjivog» naloga podložna je subjektivnoj interpretaciji. A to baš i ne pridonosi (barem ne na adekvatan način) transparentnosti tržišta kapitala.