Sve o početku i razvoju krize u eurozoni, pritiscima na europske banke, grčkom scenariju i njemačkoj politici štednje, ukratko 'vodič kroz krizu u eurozoni', sažeo je Business Insider u opširnom članku naslova 'Eurocrisis for dummies'.

Kako se eurozona našla u krizi?

Ovo je prvo pitanje na koje Business Insider pokušava dati odgovor. Još od priklanjanja euru 1999. godine, grčka i portugalska vlada trošile su puno novca. To nije bio problem dok su vremena bila dobra - banke i ostali kreditori bili su spremni posuđivati im jeftino novac pa su s vremenom njihovi javni sektori postali napuhani. Međutim, kada je došlo do udara financijske krize, vlade su se našle u problemima. Razine dugova u Portugalu, Italiji i Grčkoj postale su neodržive, a porezi više nisu bili dovoljni za plaćanje računa. Grčka, Portugal i Irska i dalje se bore s nastojanjem da vrate javni sektor pod kontrolu, i to nakon što su dobili milijarde eura kao cjepivo protiv bankrota. Te milijarde stigle su od Europske komisije (EK), Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Europske središnje banke (ECB).

U svrhu spašavanja zemalja od bankrota osnovan je Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF). Ove su vlade trebale novac tog fonda jer im je postalo preskupo posuđivati novac na otvorenim tržištima. Prva runda posuđivanja ovog novca pomogla je njihovim bankama i plaćeni su računi. ECB je počela kupovati grčke, potrugalske i irske državne obveznice na sekundarnom tržištu kako bi održala troškove posuđivanja niskima. Međutim, Grčka je trebala još više novca kako bi spriječila ekonomski kolaps.Vođe EU složile su se u srpnju 2011. godine da je "selektivni bankrot" jedina opcija za Grčku. Pod tim okolnostima, eurozona je garantirala otplatu grčkih dugova a vođe grčkog privatnog sektora pristale su na mali gubitak na njihovim ulaganjima u obveznice. Srpanjski dogovor proširio je EFSF na 440 milijardi eura te je dopušteno Europskoj središnoj banci da kupuje španjolske i talijanske državne obveznice.

Pritisci na europske banke počeli su eskalirati i svi su počeli nailaziti na poteškoće u pristupu financijama. U vrijeme kada je 17 zemalja članica eurozone odobrilo grčki plan i dogovoreno je pojačano financiranje EFSF-a, pritisci na europske banke dramatično su se povećali. Prijetila im je insolventnost zbog zabrinutosti da banke neće biti sposobne osigurati dovoljno novca za financiranje svojih aktivnosti.

Krajem prošle godine, problemi koji su nastali s malim gospodarstvima kao što su Grčka, Irska i Portugal, počeli su ugrožavati cijeli europski bankarski sustav te su prijetili uzrokovanjem još jedne globalne recesije. Investitori koji su ranije odmahivali rukom na prvotni utjecaj ovih problema, sada su ostali zatečeni opsegom krize. Državne obveznice PIIGS zemalja (Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska), koje su prije nekoliko godina bilo visoko rangirane, izgubile su visoki rejting, zbog čega su se banke suočile s gubicima što je konačno osakatilo njihovu sposobnost kreditiranja. Investitrori zabrinuti zbog posljedica grčkog bankrota i drugih ekonomskih problema odlučili su da ne žele više ulagati novac, što je uzrokavalo krizu likvidnosti.

Na taj se način stvarao začarani krug pa su uvjeti financiranja postajali sve više zategnuti. To je nanijelo štetu gospodarskom rastu, ne samo na periferiji eurozone nego i u zemljama kao što su Francuska i Njemačka, koje su zadržale svoju potrošnju pod kontrolom. Premda su te zemlje djelomično krive što su dopustile PIIGS zemljama da slobodno troše tokom dobrog razdoblja, sada su ljute. Ne žele tiskati više novca kako bi omogućile PIIGS-u da se izvuče jer bi to umanjilo vrijednost njihove imovine.

ECB poduzima akcije

Nakon što je Talijan Mario Draghi zamijenio staloženog Francuza Jean-Claude Tricheta na čelu Europske središnje banke, investitori su se počeli nadati da će možda banke dobiti proaktivniju ulogu u rješavanju krize. Njihove su nade - iako se to možda ne može zahvaliti Draghijevom utjecaju - uskoro bile opravdane. Banke su uskoro poduzele određene akcije kako bi ohrabrile slobodniju razmjenu novca u bankarskom sektoru. Krajem studenog 2011. godine, ECB je postigla dogovor sa središnjim bankama SAD-a, Engleske, Japana i Švicarske, kojim se komercijalnim bankama olakšava pristup dolarima. Što je još važnije, za nekoliko tjedana uslijedile su akcije dodavanja likvidnosti bankarskom sustavu, pomoću dvogodišnjih i trogodišnjih operacija refinanciranja koje su bankama pružile dvije prilike za pristupanje neograničenim količinama novca bez plaćanja velikih kamata ili većeg izdvajanja kolaterala. Dodatni novac u sustavu nije trajno zadovoljio investitore i njihov strah, stoga se zabrinutost oko solventnosti i održivosti europskih banaka zadržala. Te je strahove pojačala briga oko Grčke.

Grčka u Velikoj depresiji

Višegodišnja kriza u Grčkoj oslabila je grčko gospodarstvo te je više od 20 posto populacije (i polovica mladih ljudi) ostalo bez posla. Grčka vlada bila je prisiljena na donošenje programa štednje, rezanje mirovina, plaća i radnika kako bi uskladila program reforme sa zahtjevima međunarodnih vođa: ECB, EU i MMF. Grčku su uskoro zahvatile i političke promjene a kratkoročne posljedice programa štednje bile su velike.

Rasprava o gospodarskom rastu i politici štednje postaje sve intenzivnija

Tipično razmišljanje o načinu rješavanja krize neodrživih i propalih gospodarstava kao što su grčko i portugalsko (dijelom i irsko gospodarstvo) podrazumijevalo je nametanje oštrih mjera usmjernih na smanjivanje veličine vlade i stvaranje konkurentnije poslovne politike. Međutim, to je podrazumijevalo i oštre rezove koji se protežu kroz cijelo gospodarstvo te je smanjenja potražnja smanjila prihode u cijeloj eurozoni. U prosincu su EU čelnici postigli fiskalni dogovor koji će biti dio novog Sporazuma EU. Njime se automastki nameću sankcije svakoj zemlji koja nije u skladu s novim ograničenjima koja se odnose na iznos novca koji vlada može potrošiti te na one zemlje koje
odbijaju smanjiti svoje javne dugove na oko 60 posto BDP-a.

Grci nisu jedini koji su stvarali otpor prema štednji. Kritičare aktualnih planova brine to što su ti planovi više usmjereni na to da Njemačka i drugi kreditori budu isplaćeni a manje su usmjereni na postizanje gospodarskog dugoročnog rasta. Budući da su Angela Merkel i Njemačka glavni zagovornici trenutnog položaja, sve ih više napadaju vođe i građani EU koji su izvan Njemačke. Protivljenje njemačkom vodstvu postalo je najočitije u posljednjem krugu francuskih predsjedničih izbora. Taj je glas okončao ne samo vodstvo konzervativca Nicholasa Sarkozyja nego i partnerstvo s Merkel. Novi francuski predsjednik François Hollande zagovarao je puno aktivniji odgovor na krizu te je kampanju zasnivao na traženju potpisivanja novog sporazuma koji bi uključivao komponentu progesivnog rasta.

Trenutačno stanje

Odnos između Merkel i Hollandea uzrokuje sve više tenzija. Hollande je dobio potporu Italije i Španjolske jer se zalaže za euroobveznice, što bi prisililo Njemačku da garantira za zaduženja manje kreditno sposobnih zemalja.

Grčka nije uspjela na izborima izabrati novo vodstvo, pa će se izbori ponoviti 17. lipnja. Upravo je to veliki dan za Europu. U međuvremenu, investitori su zabrinuti da će se povlačenje novca iz banaka eurozone pojačati. Sve više ekonomskih stručnjaka vjeruje da će Grčka izaći iz eurozone i napustiti euro valutu.