KOMENTAR - Ma ni govora! Umjesto proklamirane "nemoći", riječ je tek o uobičajenoj «beats me?» retorici kojom OPEC, prema već (puno puta) viđenom scenariju, pribjegava prozirnim izgovorima i krajnje korisnike naftnih derivata zapravo pravi budalama.

Ali na to smo ionako već odavna navikli. Samo što je dio promatrača, posve naivno, podcijenio apetite kartela, zanemarivši činjenicu da su među članicama mahom autokratski režimi koji većim prihodima od crnog zlata jednostavno financiraju svoj o(p)stanak na vlasti. Pa im brojka od 60 dolara, ako se već može uzeti 70, jednostavno nije dovoljna. A i zašto bi uopće? I tako su se redali round numbers, a «psihološke razine» padale jedna za drugom. Sve do stotke. A ni tu se ne misle zaustaviti. Makar se ne tako davno prognoza Goldman Sachsa o cijeni od 120 dolara za barel sirove nafte doimala skandaloznom i/ili odveć senzacionalističkom.

Ako ste se ponadali kako bi natruhama troznamenkastih brojki apetiti bogatijih predstavnika Trećeg svijeta napokon mogli biti zadovoljeni, grdno ste se prevarili. Jer tržište nafte već je odavno izgubilo svaku vezu s ponudom, postavši demand-driven svijet u kojem barel vrijedi upravo onoliko koliko su kupci, motivirani strahom od nestašice ili pak opsjednuti svojim limenim ljubimcima (u konačnici je sasvim svejedno), spremni platiti.

No, bio bi red da navedemo i trigger ovog posve neobaveznog komentara. A on se krije u najnovijim izjavama katarskog ministra energetike, koji je prosuo nekoliko zanimljivih komentara, ustvrdivši kako OPEC - nije u stanju kontrolirati cijene. Abdullah al-Attiyah se nije zaustavio na tako šturom komentaru, osjetivši potrebu da podrobnije obrazloži svoje stavove. Navodeći najprije kako «OPEC samo proizvodi naftu i ne fiksira cijene». Hm, a kartel je osnovan upravo s ciljem zaštite interesa članica od - niskih cijena. I u svojoj je povijesti iznalazio (i gotovo jednako brzo napuštao) različite mehanizme kako bi stavio cijene pod svoju kontrolu. Uostalom, što bi onda značio sustav proizvodnih kvota? Koji jasno definira proizvodnju svake pojedine zemlje (s izuzetkom Iraka)?

Da «ne može kontrolirati aktivnost špekulativnog karaktera», to je više-manje jasno (makar bi se i u vjerojatno ponešto dalo iščeprkati), ali da «ne može utjecati na geopolitičke faktore»? A možda da je, eto, barem za početak, obuzdati «verbalne delikte» u režiji iranske ili venezuelanske vrhuške? Pa oni (među inima) i kreriraju napetosti na političkoj sceni!

Jedino što u cijeloj priči donekle čudi jest činjenica da predstavnici OPEC-a očito nisu čuli za onu staru latinsku «Povijest je učiteljica života». Ali bi zato lako mogli shvatiti značenje još jedne poznate krilatice: «Ponavljanje je majka znanja». Jer aktualna zbivanja neodoljivo podsjećaju na prijašnje epizode iz povijesti, kada su pokušaji manipuliranja cijenama i tržištem (na štetu krajnjih korisnika) imali katastrofalne posljedice. Donijevši dramatično usporavanje gospodarskog rasta na globalnoj razini (ili čak recesiju), te krah cijena sirove nafte, a umalo i raspad samog kartela.

U ovom ih slučaju štite tek fleksibilniji stavovi monetarnih vlasti, koje oprezno plešu po žici, balansirajući između visoke inflacije s jedne, te slabašnog gospodarskog rasta s druge strane. Pokušavajući se obraniti od političkih pritisaka, imajući pritom u vidu i svoju temeljnu zadaću - održavanje cjenovne stabilnosti.

Kad smo već kod političara, u naporima da održi spektakularnu licitaciju na životu, OPEC sustavno pomaže nitko drugi doli George Bush. Naime, uvaženi stanovnik Bijele kuće na odlasku još se jednom okomio na iranske vlasti, označivši ih kao «najveće sponzore terorizma», a učinio je još nešto u borbi za «naftnu stvar». Ili bolje rečeno, propustio je učiniti, uporno odbijajući makar i odškrinuti vrata strateških zaliha (Strategic Petroleum Reserve), premda bi «izlijevanje» svježe količine nafte zasigurno djelovalo poput hladnog tuša na pregrijano tržište. Izgovarajući se tezom kako korištenje strateških zaliha opravdava tek kakva veća prirodna katastrofa?! Tja, možda previše trzam na teorije zavjere, no taktika američkog predsjednika, barem iz perspektive milijuna kupaca, ne čini mi se odveć logičnom. Bit će da je riječ o nekoj vizionarskoj ideji. Poput, recimo, izdašne dividende divova kao što su ExxonMobil ili Chevron? Možda Halliburton?

Eh, da, uzgred budi rečeno, na tržištu se nije dogodilo ništa spektakularno. Cijena sirove nafte, u skladu s očekivanim pomanjkanjem inspiracije, dobre volje i konkretnih poteza od strane OPEC-a, porasla je iznad 94 dolara po barelu, no ključnu je ulogu, po svemu sudeći, odigrala američka valuta. Jer euro je stigao nadomak čarobne granice od 1,50 dolara. A visok stupanj međuovisnosti cijena nafte i tečaja dolara već smo u nekoliko navrata objašnjavali . . .