U protekla dva tjedna objavljene su dvije analize uglednih međunarodnih institucija koje su nas sve dodatno zabrinule zbog stanja domaćega gospodarstva, ali su s druge strane samo još jedanput razotkrile već dobro poznate glavne slabosti i dale nam vrlo konkretan i jasan putokaz za izlazak iz krize i konačno hvatanje putanje održivog rasta.

Govorim o istraživanju Instituta za razvoj menadžmenta (IMD) koji u svom godišnjaku kreira ljestvicu konkurentnosti zemalja svijeta, a ove je godine Hrvatsku postavio na porazno pretposljednje mjesto od 59. država koje prati, ali i o vrlo oštrom zaključku misije Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF). Iako su analitičke metode i ciljevi tih dviju institucija posve različiti, obje identificiraju isti ključni problem Hrvatske - prenisku razinu konkurentnosti. Pritom obje, možemo iščitati, kao najveći uzrok slabe konkurentnosti vide loše ustrojen javni i državni sektor koji nije dobar servis gospodarstvu. Štoviše, prenabujali javni sektor gospodarstvo drži u škarama; s jedne strane ne nudi kvalitetnu infrastrukturu, kako u smislu fizičkog, tako i u smislu socijalnoga kapitala, a s druge strane preskupo naplaćuje svoje usluge. Podignemo li sve na makrorazinu, možemo dodati još jednu kočnicu konkurentnosti, a to je sve veći kreditni rizik sve zaduženije države koji automatski podiže kamate na dug domaćih kompanija. U Hrvatskoj udruzi poslodavaca sve to nažalost već godinama ističemo i tražimo promjenu. Kriza je ukazala na svu težinu i negativne posljedice dugogodišnjeg izbjegavanja provođenja nužnih promjena, a ulazak u Europsku uniju dodatno podiže stupanj hitnosti zaokreta.

Recept
To naravno nije promaklo ni MMF-u koji je u posljednjem zaključku odredio konkretne prioritete koje bismo trebali usvojiti odmah kako bismo u što kraćem roku poboljšali (ne)konkurentnost. Savjetuju nam hitnu promjenu Zakona o radu kako bi se plaće mogle određivati konkurentnije, odnosno u skladu s produktivnošću zaposlenih, zatim smanjenje veličine javne uprave, ulaznih i izlaznih troškova tvrtkama kao i neporeznih davanja te dovršavanje privatizacije tvrtki. MMF, dakle, uzrok niske konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva, zbog koje se i oporavljamo najsporije u regiji, vidi u prerigidnom tržištu rada te previsokim troškovima poslovanja koji koče domaće poslodavce i odvraćaju strane investitore, a izravna su posljedica preskupoga državnog aparata. U HUP-u smo tih mjera i te kako svjesni, a sve su odreda sastavni dio raznoraznih prijedloga, programa, preporuka i apela koje su posljednjih godina prema javnosti i Vladi dolazili, bilo iz HUP-a, bilo iz Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Nema tu mistike pa te mjere nisu ništa drugo od onog što je morao poduzeti svaki poduzetnik koji se na početku krize suočio s praznom knjigom narudžbi i gubitkom tržišta. Troškove na svim razinama morali smo prilagoditi nižim prihodima pa smo u tom procesu morali smanjivati broj zaposlenih i njihove plaće, a u djelatnostima koje to podnose veći dio plaće vezali smo uz rezultat.

Otkazivali smo usluge koje nam nisu donosile prihod u kratkom roku, a velik dio poduzetnika morao se odreći dodatnih djelatnosti koje je razvio u "dobrim vremena" kako bi se fokusirali na održavanje temeljnog poslovanja. Dakle, recept je poznat i prilično jednostavan, samo ga treba početi primjenjivati. Sada kada polako presušuju vanjski izvori financiranja, politika će se poput poslodavaca morati početi ponašati racionalno i odgovorno. Ipak, preduvjet za uspjeh bolnih rezova u javnom sektoru stvaranje je širokoga konsenzusa među socijalnim partnerima na kojem se mora početi odmah raditi. Bez konsenzusa ni najbolje osmišljena reforma ne može uspjeti. Najbolji savjet koji mi poduzetnici u tom smjeru možemo dati je da u razgovoru sa socijalnim partnerima i javnošću predstavnici vlasti budu potpuno otvoreni i iskreni u iznošenju stanja u kojem smo se našli i, što je još važnije, u isticanju ciljeva koje rezovima žele postići. Dobro osmišljene i vjerodostojne poteze koji dovode do jasnih i prihvatljivih ciljeva nitko neće moći spriječiti. A odgovorna politika ne bi trebala propustiti ključan tajming za reforme - uoči samog ulaza u EU ključno je da nam gospodarstvo bude što konkurentnije.

Konsenzus
Odlična platforma za stvaranje širega konsenzusa upravo je nedavno predstavljena Povelja za novi početak, svojevrsna vizija bolje Hrvatske do 2025. koju su sastavili u Nacionalnom vijeću za konkurentnost. Povelja ima pobrojene načelne ciljeve kojima težimo svi mi kao građani ove zemlje - ubrzanje gospodarskog rasta, bolje obrazovanje, povećanje zaposlenosti i udvostručenje BDP-a do 2025. i upravo na tom treba tražiti društveni konsenzus. Kad bismo ih prihvatili kao strateške ciljeve koji ne ovise o dnevno političkim potrebama, mnogo bismo brže i lakše postigli konsenzus o konkretnim reformskim potezima koje moramo napraviti da te ciljeve i postignemo. Upravo na tragu povelje, a u želji da što je moguće više ubrzamo pokretanje nužnih reformi, u HUP-u smo izradili strategiju razvoja Hrvatske do 2015. godine koju ćemo predstaviti na našem tradicionalnom Danu poduzetnika 6. lipnja. Pred sve političke aktere i opcije izlazimo s jasno definiranim očekivanjima i prijedlozima kako ta očekivanja i potrebne promjene za stvaranje boljega gospodarskog okruženja provesti. Jasno ćemo im poručiti da ćemo ih sve ocjenjivati prema tome u kojoj mjeri će gospodarski program biti podudaran s našim. Pokretanje strukturnih reformi i rješavanje ključnih prepreka gospodarskog rasta ključni su zadaci o kojima hitno treba postići politički i društveni konsenzus jer bez toga ni za koga neće biti bolji život i napredak, čak ni u Europskoj uniji.