Vijest da je Kina je pretekla Japan na mjestu drugog najvećeg svjetskog gospodarstva nije iznenađenje. To je glavni geopolitički ishod velike recesije ranog 21. stoljeća, onaj ishod koji nosi i ekonomsku nadu i politički strah. Prvo dobra vijest, ekonomska strana ovog slučaja. Kineski odgovor na svjetsku gospodarsku krizu središnji je razlog zašto financijska turbulencija, proistekla iz američkog debakla s drugorazrednim hipotekarnim kreditima, nije potpuno uništila svjetsko gospodarstvo i dovela do ponavljanja velike depresije iz 1930.-ih. U poznatoj analizi prve velike depresije, ekonomski povjesničar Charles Kindleberger tvrdi da je ona izrasla na neuspjehu svjetskih vođa. Velika Britanija je bila hegemonistička snaga 19. stoljeća ali njezin status svjetskog vjerovnika bio je teško razoren zbog troškova Prvog svjetskog rata. Sjedinjene Američke Države su iz rata izašle kao najveći svjetski vjerovnik ali su bile dvostruko ranjive. Financijski sustav bio je nestabilan i sklon paničarenju dok je politički sustav bio nezreo i sklon populizmu. Prema Kindlebergeru, tijekom velike depresije SAD su trebale otvoriti tržište za strane robe. Umjesto toga, Smoot-Hawleyjev Zakon o tarifi zatvorio je američko tržište i izazvao druge zemalje da uđu u spiralu odmazde trgovinskih mjera.

Snaga njemačke ekonomije
Američke financijske institucije bi trebale nastaviti posuđivati jadnim zajmoprimcima kako bi se spriječila spirala u kojoj kreditno racioniranje proizvodi sniženje cijena i intenzivira svijet deflacije. Umjesto toga američke banake, koje mnogi krive za međunarodni bum kreditiranja, bile su toliko zastrašene i oslabljene pa je tijek američkog kreditiranja zaustavljen. Nakon Drugog svjetskog rata kao vodeća figura u razvoju Marshallova plana, Kindleberger ističe primjenu ove pouke: SAD treba zadržati svoja tržišta i svoj tijek sredstava koji treba biti otvoren za podršku drugim zemljama. Kako 21. stoljeće izgleda drugačije! Izgleda kao da su kineski vođe odlični učenici na jednom od Kindlebergergovih tečajeva. Tijekom krize, kineska ekonomija je nastavila rasti čudesnom brzinom, a dijelom kao posljedica masivnog fiskalnog poticaja. Kad bilo tko želi primjer kako učinkovita može biti kejnzijanska uzvratno ciklična strategija ne treba tražiti dalje od kineskih poticaja od četiri trilijuna juana u periodu od 2008.-2009. Osim šest mjeseci nakon rujna 2008., od kolapsa Lehman Brothersa i zaustavljanja financiranja trgovine i kada je izgledalo kao da je svijet u neposrednoj blizini velike depresije, Kina i druga tržišta u nastajanju pomogli su izvozno orjentiranim industrijskim gospodarstvima da se oporave. Iznenađujuću snagu pokazala je njemačka ekonomija s intenzivnijim rastom nego u bilo koje vrijeme tijekom posljednjih 15 godina, i to zbog dinamičnosti tržišta u nastajanju - posebice kineske potražnje i to ne samo potražnje za investicijskim dobrima, inženjerskim proizvodima i alatnim strojevima, već i za luksuznom robom široke potrošnje. Kina je također slijedila i Kindlebergergove financijske lekcije. Na trenutak je izgledalo kao da je zaražena krizom i to zbog straha da će vladino pretjerano zaduživanje uništiti krhki politički kompromis kojeg su europske zemlje pažljivo konstruirale više od 50 godina. Prekretnica u proljetnoj panici oko eura došla je kada su veliki nositelji pričuvnih valuta signalizirali da imaju potrebu za eurom kao alternativom u odnosu na problematični dolar i jednako ranjivi jen.

Utjecaj na Afriku
Kina je počela kupovati obveznice vlada Europske unije, a visoka kineska delegacija čak je otišla u Grčku u kupnju podcijenjene realne imovine. Nije samo Europa bila ta koja se okoristila spremnosti Kine da se ogrne plaštom "zajmodavca posljednjeg utočišta". Nova dinamičnost afričkih zemalja posljedica je kineskog poriva da izgradi sigurni izvor sirovina. Međutim, postoji problem s Kindlebergerovim argumentom. On ne bi mogao predvidjeti da svijet nikada neće u potpunosti biti zahvalan državi koja ga je spasila. Biti hegemon je nezahvalna zadaća. Blagotvorno djelovanje kineskog angažmana u svjetskoj ekonomiji mnogo se više osjeća daleko od Kine. Također, u tom smislu vidljiva je paralela s pričom o SAD-u, čije se vodstvo osjetilo mnogo pozitivnije u Europi nego što je bilo u Kanadi, Meksiku ili Srednjoj Americi. Nije iznenađujuće ni da najveći i najjači ideološki protivnik američkog načina života nije bio u dalekoj Europi ili Aziji, već na Kubi. Od početka 20. stoljeća Meksikanci su osjećali zabrinutost i prijetnju zbog američke snage. Na isti način, Tajvan i Vijetnam osjećaju da će biti prve žrtave kineskog giganta. Globalni hegemon nikad nije bio voljen od strane svojih susjeda. No, SAD postupno izgrađuju povjerenje putem multilateralnih institucija. Europljani su to učinili puno bolje u pomirenju sa susjedima nakon Drugog svjetskog rata, dijelom jer je zbog maligne nacističke vladavine bilo neophodno govoriti o prošlosti u smislu moralnih kategorija, a ne politike moći. U suprotnosti s američkim angažmanom u multilateralizmu ili europskoj potrazi za pomirenjem kroz zajedničke institucije, politika moći puno više je dio azijske ostavštine u 21. stoljeću. Pravi izazov za kineske vođe bit će razvijanje koherentnog pogleda na svijet koji ne plaši susjede.