U pokeru za Inu sudjeluju Mol, službena Hrvatska, ali s dva do tri igrača od kojih su neki solisti, arbitri u Ženevi i Washingtonu, Mađarska, Europska unija, Rusija i SAD. I svi blefiraju, pa je iz niza spinova teško prosijati stvarno stanje. Bez obzira na to, analizirali smo najizglednije opcije raspleta

Najbolji igrači pokera nisu oni s najboljim kartama, već bleferi koji mogu prodati dobru priču unatoč lošoj ruci. Sličnu taktiku primjenjuju hrvatska vlada i Mol u arbitražnim sporovima o Ini u Ženevi i Washingtonu. Samo što je u ovoj igri nekoliko igrača. Iako se naizgled čini da su tek dva.

U pokeru za Inu sudjeluju Mol, službena Hrvatska, ali s dva do tri igrača od kojih su neki solisti, arbitri u Ženevi i Washingtonu, Mađarska, Europska unija, Rusija i SAD. I svi blefiraju, pa je iz niza spinova teško prosijati stvarno stanje. O ovoj temi više možete pročitati u novom broju Lidera, no bez obzira na to, Lider je analizirao najizglednije opcije raspleta i predstavlja pet scenarija za budućnost Ine.

1. Status quo

Teško je zamisliti nekog dovoljno jakog iz redova hrvatske politike da na sebe preuzme tako veliku odgovornost i prekine arbitražu nakon što je narod već dignut na noge. Stoga većina stručne javnosti vjeruje da će se čekati završetak arbitražnih procesa te da je status quo dotad najrealniji scenarij.

2. Mol većinski vlasnik

Ideja dodatne privatizacije Ine kao jedan od koraka smanjenja deficita te prodaje 19 posto dionica Ine koje ima hrvatska država, čime bi država pala na 25 posto udjela, nije nova ideja. Iako, novo je ono što se može čuti u kuloarima - mogućnost prebijanja duga za plinski biznis prodajom dionica. Naime, kada bi Hrvatska izgubila arbitražu pred ICSID-om u Washingtonu, šteta za nepreuzimanje plinskog biznisa od strane hrvatske države, koja se popela na više od pet milijardi kuna (neki čak spominju i milijardu eura), mogla bi se prebiti prodajom dodatnih 19 posto Ininih dionica Molu. One, ako ćemo gledati sadašnju vrijednosti na burzi, vrijede upravo oko pet milijardi kuna.  

3. Nacionalizacija Ine

Ina je strateški interes Mađarske, koja želi biti energetski lider u regiji pa je teško vjerovati da će je se svojevoljno odreći, kad već dosad nije. Možda bi je na to mogao natjerati gubitak arbitraže. No dok će jedni reći da Hrvatska nema novca za otkup Molovih dionica, drugi će reći da postoje različiti oblici zaduživanja i da samo treba znati što hoćemo. Ina ima dobrih i kvalitetnih kadrova, uvjereni su pojedinci, koji joj u idućih pet godina mogu znatno unaprijediti poslovanje.

4. Treći vlasnik

Rusi su svojedobno htjeli cijelu Mol grupu, uključujući i Inu, i o tome pregovarali s Mađarima, ali do realizacije nisu dogurali. Iako su navodno i dalje načelno zainteresirani za Inu, zbog sankcija EU i pada cijena nafte nemaju toliko novca pa se vjerojatno ni neće upuštati u taj šoping. Osim toga zbog politike SAD-a prema Hrvatskoj i generalno Europi bilo kakav dogovor s Rusima vjerojatno ne bi bio moguć bez američke suglasnosti. Uvijek postoje mogućnost i da neke druge kompanije preuzmu Inu, iz Kazahstana ili nekih zemalja Bliskog istoka, ali to je zasad domena nagađanja.

5. Integracija u zajedničku tvrtku

Jedna velika energetska kompanija na tragu je ideje naftnoga konzultanta Davora Šterna iz 1999. o spajanju Ine, Mola, Petrokemije i Janafa, ali i drugih kompanija iz okružja u jaku srednjoeuropsku naftnu kompaniju. Na tragu je to i sadašnje ideje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o spajanju Baltika i Jadrana i, kako tvrdi Štern, teoretski zaslužuje pozornost. Danas Janaf možda ne bi mogao ući u zajedničku tvrtku zbog europskih propisa, ali vjeruje se da bi mogli Mol, Ina i Petrokemija. Uz, naravno, dobro definiranu podjelu djelatnosti, vlasničkih udjela i koncepta upravljanja.