Oko 73 milijuna građana zemalja članica EU i pet zemalja koje to nisu, ali su primljene u članstvo EFRP-e, Europskog udruženja mirovinskih fondova, vlasnici su imovine koja je ukupno vrijedna oko 3,3 trilijuna eura.
Rečeno je to u Bruxellesu, na nedavno održanom sastanku predstavnika EFRP-e s novinarima iz Hrvatske, koji je održan u organizaciji PBZ-a i PBZ Croatia osiguranje obaveznog mirovinskog fonda. Inače, hrvatska Udruga mirovinskih fondova, osnovana pri HGK, jedno je od pet udruženja mirovinskih fondova koja su primljena u članstvo EFRP-e prije nego što je matična država postala članica EU, što znači da smo po mirovinskom sustavu već postali »zvjezdica« na europskom nebu. Pritom je posebno zanimljivo to da ocjene europskih stručnjaka pokazuju kako je upravo hrvatski mirovinski sustav - utemeljen na tri mirovinska stupa, od kojih je drugi mirovinski stup obavezan za sve novozaposlene - najbliži modelu koji može odgovoriti brojnim izazovima zajedničkog europskog tržišta.
Jedino područje u kojem će Hrvatskoj trebati značajnija prilagodba europskim pravilima odnosi se na potpunu liberalizaciju uvjeta ulaganja. Naime, do ulaska u EU Hrvatska će se morati pripremiti za ukidanje svih ograničenja za ulaganje mirovinskih fondova, dok će njihovo ukidanje biti obveza nakon što se pridružimo europskom krugu. Ukidanje limita podrazumijeva prije svega ukidanje granica za ulaganje u inozemnu i domaću imovinu (odnosno otvaranje mogućnosti da fond ulaže u svim zemljama članicama EU), ili udjela u imovini koji fondovi mogu držati u obveznicama, ili dionicama. Pritom će se u nekom obliku ipak zadržati oni limiti koji jamče da baš sva imovina osiguranika neće biti izložena visokom riziku, na primjer odredba po kojoj fond ne može veći dio imovine, ili svu imovinu, uložiti u obveznice ili dionice jednoga izdavača, ili, na primjer, u dionice društva koje je osnivač mirovinskog fonda.
Ocjena po kojoj je hrvatski mirovinski sustav dobra osnova za EU odnosi se prije svega na način na koji je u Hrvatskoj organiziran drugi mirovinski stup. Podsjetimo, uvjet za osiguranje u drugome stupu kod nas je ulazak u svijet zaposlenih, a štednja je obavezna, pri čemu su svim građanima, odnosno članovima mirovinskih fondova, osigurani jednaki (minimalni) uvjeti za ulazak u sustav, jednaki uvjeti štednje koja se, opet, odvija na temelju jasno definiranih pravila. Analiza mirovinskih sustava u novim zemljama članicama EU - a to se odnosi i na tranzicijske zemlje koje tek čekaju status kandidata - pokazala je da je u nekim zemljama u tom segmentu ostavljeno previše »slobode«.
U nekim je zemljama tako i drugi stup organiziran na dobrovoljnoj bazi, odnosno zaposlenima je prepuštena odluka o tome hoće li se uopće uključiti u štednju i koji će iznos novca pritom izdvajati. Vrstu i program štednje najčešće ugovaraju poslodavci, ili ona ovisi o tome što je dogovoreno u pregovorima sa sindikatima. U praksi su to najčešće razni oblici životnog osiguranja, što radnike u većim ili manjim kompanijama - čiji poslodavci se manje trude osigurati povoljne uvjete osiguranja - nerijetko stavlja u neravnopravan položaj. Takve razlike mogu stvoriti značajne probleme kod primjene odredbi o slobodnom kretanju ljudi i kapitala kad zemlje jednom postanu članice EU, što se u praksi može vidjeti već kod prelaska zaposlenika iz vlastite tvrtke u njenu podružnicu u nekoj drugoj zemlji. U takvim situacijama, s druge strane, problem postaju i razlike u poreznim sustavima i propisima koji uređuju mirovinski sustav, o čemu u konačnici može ovisiti i visina mirovine, odnosno krajnji učinak mirovinskog sustava. izvor: www.vjesnik.hr