Jedno od rješenja za spas hrvatskoga mirovinskog sustava u budućnosti trebalo bi biti i podizanje stope izdvajanja za štednju u drugom stupu. Bez potpore drugog stupa prvi će pasti, ne zato jer to netko želi, već zato što su demografske sile nezaustavljive. Na te, ali i niz drugih problema u otpočetoj, ali nikad dovršenoj mirovinskoj reformi za Lider upozorava Dinko Novoselec, predsjednik AZ obveznoga mirovinskog fonda i šef Udruženja mirovinskih fondova.

Institucija drugog stupa mirovinske štednje u ovom trenutku propituje se u tranzicijskim zemljama - Mađarska je svoj ukinula, Poljska je povukla pola mirovinske štednje u proračun, dok su izdvajanja za drugi stup u baltič-kim zemljama i Slovačkoj smanjena. Kako komentirate takve poteze, možete li ih opravdati i mogu li se uopće primjeri iz Poljske usporediti s Hrvatskom?
U isto vrijeme Velika Britanija reformira svoj mirovinski sustav i uvodi obveznu kapitalizaciju, Češka je blizu odluke da uvede neki oblik drugog stupa, a neke baltičke zemlje dižu stopu izdvajanja za drugi stup. Neke zemlje odlučile su ‘povući' štednju iz obveznih mirovinskih fondova u proračun kako bi time smanjile javni dug. Pogledajte tu konstrukciju - netko želi smanjiti svoju zaduženost tako da potroši dugoročnu štednju!? Tu nešto fundamentalno ne valja. Odustajanje od štednje ne može biti u funkciji poboljšanja javnih financija. To je potpuno nelogično. Problem je u definiciji deficita koja nije adekvatna. Izdvajanje za dugoročnu štednju ne bi trebalo tretirati jednako kao i trenutačnu potrošnju. I još gore, ne bi se smjelo poticati vlade da ‘popravljaju' javne financije tako da potroše štednju. To je sigurno pogrešna politika. Svjedoci smo da neke zemlje stavljaju formu ispred sadržaja i radi zadovoljavanja dvojbene formalne definicije deficita zanemaruju da je bit stabilnosti u formiranju štednje kao temelja isplate budućih mirovina. Kada se prije nekoliko godina nešto slično pokušalo učiniti u Hrvatskoj, vidjeli smo vrlo zrelu reakciju javnosti. Netko je tada zgodno usporedio pokušaj skretanja sredstava s osobnih računa u proračun s neodgovornim roditeljima koji razbiju dječju kasicu i odu na pivo.

Smatrate li da će dugoročno umirovljenik iz prvog i drugog stupa moći primati mirovinu koja će iznositi od 60 do 70 posto plaće? Je li drugi stup u ovom obliku održiv?
Drugi stup danas je sa stopom izdvajanja od pet posto bruto plaće zapeo na pola puta. On može tako nastaviti i sigurno će se njime rasteretiti buduće javno financiranje mirovina kada naši članovi počnu u većem broju odlaziti u mirovinu, ali nisam siguran da ćemo moći ostvariti odnos posljednje plaće i prve mirovine u prihvatljivom odnosu od 60 - 70 posto, a da to pritom ne bude neizdrživ proračunski teret. Stopa izdvajanja od pet posto jednostavno je premalena za to. Ne vidim druge mogućnosti osim dizanja stope izdvajanja. Dakle, pravo je pitanje je li prvi stup održiv odnosno hoće li javne financije u budućnosti moći isplatiti ono što građani očekuju. Tu mogu biti jasan i eksplicitan - neće. Ne zbog toga što to netko ne bi htio, nego zbog toga što su demografske sile nezaustavljive.

Kada bi se stopa izdvajanja podignula, kamo bi se usmjerio novi, golemi ulagački potencijal?
Imali bismo nešto više novca, ali to ne bi previše utjecalo na strukturu portfelja. I sada se suočavamo s problemom da novac iz obveznih mirovinskih fondova nema kako doći do profitabilnih investicijskih projekata domaćega gospodarstva. To je druga fundamentalna zamjerka na tijek reforme.

Tko je kriv za to?
Svi smo na neki način krivci za to. I mi koji upravljamo fondovima i zakonodavac koji nije prilagodio zakone, ali i privatni sektor koji nije pokazao smjelost i potrebu da se reformira kako bi primio taj kapital. Mi ne darujemo novac, već nešto tražimo zauzvrat, a rijetki su oni koji bi promijenili svoj način upravljanja kompanijom kako bi nas prihvatili kao suvlasnika.