Anton Starčević, glavni ekonomist Raiffeisenbank Austria d.d.

Krajem godine ocjenjujemo ostvarene rezultate gospodarstva te iznosimo očekivanja za sljedeću godinu. Nažalost, ni nakon pet uzastopnih godina obilježenih negativnim pokazateljima gospodarskih rezultata ne očekujemo da će se rezultati u 2014. godini razlikovati od ostvarenja iz prethodne godine.

U prethodnih pet godina osim izostanka rasta izostale su i strukturne reforme pa najave povećanih investicija, kao i većega priljeva sredstava iz europskih strukturnih i kohezijskog fonda, neće pokrenuti hrvatsko gospodarstvo na put rasta. Većeg učinka neće imati ni prelijevanje pozitivnih kretanja iz europskog okružja na izvoznu potražnju. Dakle, ostvarivanje svih najavljenih impulsa bi trebalo proći bez značajnijega pozitivnog učinka na razinu domaće poslovne aktivnosti.

Gospodarstvo će ostati nedovoljno konkurentno i ta kočnica će i u 2014. godini onemogućavati rast. Naime, zbog izostanka reformi poslovanje je kao proces stvaranja dodane vrijednosti opterećeno relativno visokim troškovima i rastućim rizicima. Stoga je izvjesno da će se investicijski kapital odlijevati iz zemlje ka odredištima s boljim uvjetima za poslovanje. U skladu s rejtingom države možemo računati tek na priljev špekulativnoga kapitala koji uz visok rizik očekuje visok prinos u što kraćemu roku. Očekivana sredstva iz europskih fondova mogu tek ublažiti posljedice takvoga kretanja kapitala, ali ne mogu promijeniti uvjete poslovanja poduzetnika. A bez promjene uvjeta poslovanja nema ni rasta.

Dugoročni cilj
Pri kraju smo godine u kojoj je Hrvatska konačno ostvarila dugoročni cilj integracije u Europsku Uniju. Zajedničko tržište od pola milijarde stanovnika, bez barijera u protoku roba, usluga, rada i kapitala pruža uspješnim poduzetnicima mogućnost za brži razvoj poslovanja u odnosu na ograničeno lokalno tržište. Istodobno, problemi neuspješnih lokalnih poduzetnika uvećani su nesmetanim ulaskom europskih konkurenata na domaće tržište.

Ako se novcem poreznih obveznika unedogled ne ispravljaju rezultati ostvareni na tržištu, izvjesno je ubrzanje procesa razotkrivanja neuspješnih poduzetnika i njihovog izlaska s tržišta. Za ostvarivanje rasta presudno je da ukupni zbir povećanja dodane vrijednosti kod uspješnih poduzetnika nadmaši gubitke dodane vrijednosti ostvarene kod neuspješnih poduzetnika. A da bi navedeni omjer kod hrvatskih poduzetnika bio pozitivan nužno je omogućiti poduzetnicima barem podjednake uvjete poslovanja u odnosu na konkurente sa zajedničkog tržišta.

Neprihvaćanje tržišta
Nespremnost lokalne zajednice da prihvati rezultate tržišne utakmice, izražena putem odluke izabrane zakonodavne, a potom i izvršne ili sudske vlasti, može zakočiti proces razdvajanja tržišnih gubitnika od pobjednika. Bilo transferom ostvarenih gubitaka s neuspješnih na uspješne poduzetnike prisilom poput predstečajne nagodbe, posebnih zakona ili sudske odluke ili transferom putem proračuna za pokrivanje gubitaka neuspješnih poduzetnika te za financiranje privilegiranih oblika potrošnje.

Drugim riječima, financiranjem socijalne države i socijalizacije gubitaka kojima se poduzetnici na lokalnom dijelu unutar zajedničkog uređenog tržišta opterećuju dodatnim troškovima svih odluka protivnih tržišnim rezultatima. A lokalni poduzetnici se putem ponude tržišno razmjenjivih roba i usluga suočavaju s konkurentima koji posluju u povoljnijim uvjetima. Krajnje pojednostavljeno, susreću se proizvodi opterećeni troškom pokrivanja tuđih pogrešaka i gubitaka s proizvodima opterećenim samo troškovima proizvodnje. U takvom srazu neupitan je pobjednik, kao i odgovor na pitanje kojoj vrsti pripada hrvatski proizvod.

Opterećeni proizvod
Stvaranje uvjeta za rast hrvatskoga gospodarstva provodi se reformama usmjerenim na uklanjanje svih troškova koji dodatno opterećuju domaći proizvod u odnosu na proizvod konkurenata. To su viši troškovi financiranja, troškovi usluga javnoga sektora i mnogobrojni cehovski parafiskalni nameti. Za smanjivanje troškova financiranja nužno je smanjiti rizičnost ulaganja, što zahtijeva podizanje rejtinga države na investicijsku razinu.

Budući da ukupni dug svih sektora teži ka razini dvostrukog BDP-a, pad premija rizika uključenih u trošak financiranja za samo jedan posto rezultirao bi uštedama u troškovima financiranja u vrijednosti dva posto BDP-a. Za toliko bi se mogli povećati potrošnja i investicije. Smanjivanje financijskih troškova ne može se provesti bez reformi usmjerenih na smanjivanje troškova usluga javnog sektora. A to znači smanjivanje visokih troškova financiranja socijalnih prava korisnika proračunskih sredstava. Na ta prava je lokalna zajednica izuzetno osjetljiva, a dodatno je senzibiliziraju populistički zahtjevi za očuvanje ili čak povećanje prava bez obzira na neupitnu neodrživost takvih zahtjeva.

Rashodi proračuna zasnivaju se na ustavnim odredbama zaštite gospodarskih i socijalnih prava. Izdvojimo opće pravo na rad i pravo zaposlenika na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Podrazumijeva se i pravo na dostojnu mirovinu nakon isteka radnog vijeka. Ili pravo svakog pojedinca na zdravstvenu zaštitu i na obrazovanje. Nasuprot ustavom proklamiranim pravima pojedinaca nalazi se pravo poduzetnika na stvaranje dodane vrijednosti u konkurentnim uvjetima. Bez ostvarivanja tog poduzetničkog prava uspješni će poduzetnici nestajati s lokalnoga tržišta, a posljedično će nestajati i financijska osnova za ostvarivanje svih gospodarsko-socijalnih prava.

A kako bez uspješnih poduzeća ostvariti pravo na rad i na dostojnu zaradu? Što s pravima rastućeg kontingenta nezaposlenih, prerano umirovljenih ili iseljenih zbog gospodarskih neprilika? Kako će pacijenti ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu, ako im zdravstvene usluge nema tko ili čime pružiti? I što će mladima pravo na obrazovanje ako sa stečenim znanjima u zastarjelom i nemotiviranom obrazovnomu sustavu nisu konkurentni na tržištu rada? Konačno, zbog rastuće nesigurnosti uslijed propadanja gospodarstva potencijalni roditelji odgađaju odluku o proširenju obitelji, a u međuvremenu im biološki sat otkucava zadnji bit poništavajući i pravo na život budućim generacijama.

Što je strategija?
U godini na izmaku ostvaren je strateški cilj europske integracije. Još ne znamo što nam je slijedeći strateški cilj pa u prostoru bezidejnosti prihvaćamo zadatke nametnute izvana kao nove strateške ciljeve - poput procedure prekomjernog deficita. No, za zajednicu koja svoje postojanje vidi i izvan horizonta jedne generacije, svođenje proračuna u realne okvire ne može biti krajnji cilj. Strateška opredjeljenja nam ne smiju biti manja od razvoja konkurentnoga gospodarstva i dostizanja statusa stabilnoga člana Europske Unije. Iako snažno gospodarstvo ne rješava sve probleme, znatno olakšava njihovo otklanjanje, dok slabo gospodarstvo ne rješava niti jedan problem. Uspješnost poduzetnika temelj je za održivost zajednice. Bez toga temelja ni prethodno ostvareni cilj integracije neće imati svrhu, a budućnost će nam obilježiti tek periferijska besperspektivnost.