Curenje depeša američke diplomatske službe preko Wikileaksa, bez obzira na povremeno neozbiljan ton i očiglednu površnost američkih diplomata u prepričavanju svojih dojmova, pažljivom analitičaru ipak daju uvid u temeljne razlike u pristupu vanjskoj politici različitih država.

Nakon što je njemački Spiegel, koji uz nekoliko drugih najuglednijih svjetskih medija poput Guardiana i New York Timesa, služi kao kanal distribucije podataka neovisan o internetu, napravio analizu depeša iz američkog veleposlanstva u Beču nameće se usporedba Austrije i Hrvatske kao dvije male države s različitim pristupom prema globalnim događajima.

Naime, dok su političari bogate Austrije u depešama opisivani kao nezainteresirani i otvoreno neprijateljski raspoloženi za neke od interesa koje promovira SAD, istovremeno su iz siromašne Hrvatske stizale informacije o kontaktima s najvišim državnim vrhom, koji je činio sve što može da impresionira američke diplomate.

Primjeri su indikativni. Bivša ministrica obrane u vladi Ivice Račana Željka Antunović željela je, da se dodvori Amerikancima, prepustiti im ruski raketni sustav nabavljen u Ukrajini 1995. godine, u vrijeme embarga na uvoz oružja u Hrvatskoj. Ni nova vlada nije mijenjala pristup. Ivo Sanader je, i prije nego što su Amerikanci to od Hrvatske stigli zatražiti, kritizirao bilo kakvo ulaganje Rusije u Hrvatsku ili susjednu BiH. Da se s riječi prešlo i na djelo svjedoči činjenica da je za vrijeme Sanaderove vladavine uspješno pokopana ideja o gradnji naftovoda Družba Adria, kao i svi projekti o gradnji plinovoda kroz Hrvatsku.

Čak i kad je Sanader otišao američki diplomati su javili u Washington da će ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković dobiti na važnosti jer će samostalnije kreirati vanjsku politiku, što je pak dobro za SAD jer je Jandroković dobar za američke interese.

Dok je Hrvatska pokušala zadovoljiti SAD odbijajući strana ulaganja i šaljući svoje vojnike da se bore zajedno s američkim u ratnim operacijama u Afganistanu, austrijski političari dobivali su redom negativne ocjene od američkih diplomata. U depešama slanim u SAD austrijski premijer Werner Faymann te ministri vanjskih poslova i obrane optuženi su za nezainteresiranost vanjskom politikom, što treba zapravo čitati kao nezainteresiranost za američke vanjskopolitičke interese.

Austrijance zanima samo "gospodarska penetracija" njihovih tvrtki na strana tržišta, obrušavaju se u depešama Amerikanci, i pokazuju "otvoreno neprijateljstvo" prema raspoređivanju austrijskih vojnika u misije izvan zemlje.

Najbolji primjer na kojem se razlikuju Austrija i Hrvatska otkrivaju depeše Wikileaksa u slučaju kritike austrijskih tvrtki koje su poslovale u Iranu i Sjevernoj Koreji. Dok Austriji nije bilo ništa sporno što austrijske tvrtke OMV i Steyr-Mannliche zarađuju u državama koje nemaju idilične političke odnose s SAD-om, Hrvatska je aktivno sprečavala ruska ulaganja u energetiku čak i prije nego što je SAD to od nas zatražio.

Možda se u različitom pogledu na vanjsku politiku krije i tajna "određene" razlike u standardu između dvije zemlje?