Cinici bi se upitali što bi bilo s javnim dugom i rastom njegova udjela u BDP-u da Vlada na prijedlog Ministarstva financija predvođenog novom ministricom Martinom Dalić nije usvojila Strategiju upravljanja javnim dugom za razdoblje 2011. - 2013. kojoj je prioritetni cilj stabilizacija udjela javnog duga u BDP-u.

Ako je 9-postotni rast udjela javnog duga u BDP-u u sljedeće dvije godine stabilizacija njegova rasta, kako bi se onda nazvalo njegovo zadržavanje na sadašnjoj 40-postotnoj razini? Autori strategije vjerojatno bi mogli potegnuti argument da će rast javnog duga u BDP-u zapravo stagnirati, jer u njihovoj projekciji rasta do kraja 2013. godine ključnu ulogu igra 12 milijardi kuna jamstava koje je država u prošlim godinama dala brodogradilištima, a koje će u postupku njihove privatizacije preuzeti na sebe kako bi ih spasila od propasti.

Obrazlažući strategiju na sjednici Vlade, ministrica financija Martina Dalić, a u stopu ju je pratila i premijerka Jadranka Kosor, uporno je ponavljala kako se Hrvatska nalazi u donjem dijelu ljestvice na kojoj su po udjelu javnog duga u BDP-u članice Europske unije. Drugim riječima, hrvatski javni dug je „mila majka" u odnosu na udjele njihovih javnih dugova u BDP-u. No, kad se pogleda ljestvica, očito je da su u njezinu gornjem dijelu uglavnom stare i najrazvijenije članice Unije koje su u protekle dvije krizne godine udjele javnog duga u BDP-u ponajprije povećavale kako bi financijskim injekcijama i subvencijama stabilizirale i ojačale svoje bankarske sektore te ublažile gubitke industrijskih sektora koji su ključni za njihove ekonomije.

Hrvatska se pak nalazi u donjem dijelu ljestvice sa sebi sličnim državama koje su u krizi povećavale udio javnog duga u BDP-u uglavnom zbog pokrivanja proračunskih deficita koji su im počeli skokovito rasti. Razvijeni će povećane udjele javnog duga u BDP-u smanjivati gospodarskim rastom koji su već inicirala njihova oporavljena gospodarstva, potpomognuta isto oporavljenim bankama, a Hrvatska će drhtati pred mogućnošću da joj podbace projekcije proračunskog deficita, rasta BDP-a, ali i pred mogućnošću da će možda morati, osim državnih jamstava danih brodogradilištima, u javni dug preseliti i dio preostalih izdanih jamstava čiji je ukupni iznos oko 43 milijarde kuna. Nije rečeno da i dio od gotovo 14 milijardi HBOR-ova duga neće pasti na teret državnog proračuna.

U Vladinoj dvogodišnjoj strategiji upravljanja javnim dugom, doduše, navedene su dvije skupine rizika koji bi mogli loše utjecati na projekcije duga. Prvu skupinu rizika čine potrošački pesimizam koji moće usporiti oporavak agregatne potražnje, rast neravnoteže na tržištu rada te intenzitet provođenja strukturnih reformi.

U drugoj su skupini rizici koje donose nepovoljna kretanja u vanjskom okruženju, slabija od očekivane gospodarska aktivnost, i mogući problemi na međunarodnom tržištu kapitala. Jesu li, međutim, pet osnovnih ciljeva Vladine stategije dovoljan i pouzdan „lijek" za preventivno pacificiranje tih rizika ili je na prvome mjestu trebao biti definiran nužni intenzitet provođenja strukturnih reformi, umjesto toga što je uvršten samo među rizike njezina ostvarenja?