ZAGREB - Već sama pomisao na najcrnji scenarij po kojemu bi hrvatska Vlada mogla slijediti primjer Italije i u dogledno vrijeme, radi isplate dugova, posegnuti za rasprodajom obiteljskog srebra u kojemu posebno mjesto po, ne samo financijskoj, vrijednosti zauzimaju otoci, a koji predviđa SDP-ov ekonomski stručnjak Ljubo Jurčić, izaziva bojazan pa nije teško zaključiti kakve bi bile reakcije u slučaju njegove realizacije.

Vlada bi, naravno, mogla prodavati samo svoje vlasništvo, a koliko je to od ukupno 1246 otoka i otočića, čija je ukupna površina 3259 četvornih kilometara, nismo doznali ni iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, ni iz Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.

Ako je i njima podatak nepoznat, onda bi država za početak trebala utvrditi što joj pripada, a zatim naglavačke okrenuti svoju dosadašnju politiku zaštite i korištenja otoka i radi omogućavanja prodaje izmijeniti zakone i propise kojima su regulirani. U Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture i danas naglašavaju da nikada nije riječ o prodaji otoka, nego o prodaji nekog njegova dijela, jer bi prodaja cijelog otoka podrazumijevala i prodaju pomorskog dobra koje je opće dobro na kojem se ne može stjecati pravo vlasništva.

Ako bi, dakle, država htjela prodati otok, morala bi za početak mijenjati odredbe o pomorskom dobru što bi imalo dalekosežne posljedice i na obalno područje. Postoji, dakako, i mogućnost prodaje zemljišta na otoku s iznimkom pomorskog dobra, koje se može davati u koncesiju, no ta solucija bi mogla negativno utjecati na potencijalne kupce.

Osim toga, u potonjem slučaju valjalo bi požuriti s utvrđivanjem granica pomorskog dobra, što nije urađeno na većini otoka, a inače se obavlja prema godišnjem planu upravljanja pomorskim dobrom. U svrhu ubrzanja, neovisno o eventualnoj rasprodaji, u pripremi je Nacrt konačnog prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, kojim se planira uvesti nadležnost županijskih upravnih tijela za granice pomorskog dobra.

Budući da za eventualnu prodaju otoka i otočića valja privući kupce, Vlada bi morala posegnuti i za izmjenom Uredbe o zaštiti obalnog pojasa, kojoj je namjera, kako joj naziv i kazuje, očuvati nenaseljene otoke i otočiće s prirodnim i kultiviranim krajolikom ponajprije u funkciji poljoprivrednih djelatnosti, rekreacijskog korištenja, bez planiranja građevinskih područja.
Kvaka je u “građevinskim područjima”, koja i jesu mamac za kupce, jer nije realno očekivati da bi neki ruski oligarh, primjerice, usuo milijune eura u krajolik u kojemu bi mogao samo kampirati pod šatorom.

Eventualna odluka o prodaji otoka u državnom vlasništvu dovela bi u pitanje i svrhovitost Državnog programa zaštite i korištenja malih, povremeno nastanjenih i nenastanjenih otoka i okolnih mora iz 2007. godine, kojim su određeni otoci na kojima Republika Hrvatska ima interes iskoristiti svoje pravo prvokupa kako bi se, među ostalim, spriječilo da otok dobije samo jednog vlasnika. Riječ je o 688 takvih otoka i otočića, na kojima je zemljište u većinskom privatnom vlasništvu.

Sve navedene mjere do sada su uspješno priječile njihovu potpunu privatizaciju i rasprodaju. Ukidanje mjera i propisa radi prodaje državnih, otvorilo bi branu i za prodaju ovih 688 otoka i otočića, što znači da bismo na prodajnom štandu imali kompletnu ponudu otoka na hrvatskoj strani Jadrana.

Saborski zastupnik IDS-a Damir Kajin upozorava već dulje vrijeme kako je hrvatsko zlatno doba života na inozemnom dugu prošlo, da smo prodali nacionalnu zlatninu, dok nam ostade samo “zlatna telad”, odgovorna za katastrofalno stanje u zemlji.

“Nemojmo se čuditi Italiji, taj princip nije patentirao talijanski premijer Silvio Berlusconi, nego je to hrvatski patent. S velikom razlikom što Italija prodaje objekte, a mi smo prodali ‘srce’ nacije, poput Ine (ZSE:INA-R-A), T-HT-a (ZSE:HT-R-A), naših banaka. Da bismo izbjegli bankrot, sutra ćemo prodati HEP, brodogradilišta će, osim Uljanika (ZSE:ULJN-R-A), završiti u stečaju, što znači da prodajemo i dušu. Devedeset posto hrvatskih banaka, odnosno 350 milijardi kuna aktive, u rukama je stranaca, koji kontroliraju naše gospodarstvo i 4,5 milijuna prezaduženih građana”, smatra Kajin.

Dodatno ga brine što smo od 2000. do 2009. otjerali oko 6 milijardi eura stranih investicija, koje su mogle otvoriti oko 60.000 novih radnih mjesta, pa se pita ne čekaju li ti investitori slom Hrvatske, kada će sve moći jeftinije pokupovati. On je za stavljanje u funkciju svega onog što je u državnom vlasništvu, ponajprije vojnih kompleksa koji se protežu od Savudrije do Stona, ali davanjem u koncesiju, uz obvezu ulaganja investitora.

SDP-ova saborska zastupnica Ingrid Antičević-Marinović tvrdi da sadašnja vlast ne krije kako kani dalje rasprodavati nacionalno blago.

“Šlamperaj i neznanje vlasti državu vodi u bankrot, stoga je treba onemogućiti u rasprodaji državne imovine. Građani na rubu siromaštva prisiljeni su prodavati djedovinu i imovinu, a bilo privatne, bilo državne nekretnine, štite se samo većim standardom. Nije problem što Vlada kani prodati svoje udjele u državnim tvrtkama, nego će se prodati HEP, šume, vode, crpilišta, a to će biti početak kraja našeg opstanka”, ističe ona.

Jedan od naših najuspješnijih poduzetnika i vlasnik grupacije Orbico Branko Roglić zauzima se prvo za uštede koje bi donijelo restrukturiranje države, javnih i državnih poduzeća, nulta stopa tolerancije sive ekonomije, kao u borbi protiv kriminala i korupcije, te za privatizaciju svega što se da privatizirati.

“Još uvijek samo rigorozna ušteda i uravnoteženje realne ekonomije i javne potrošnje, smanjenje broja županija i općina mogli bi biti slamska spasa da negativan BDP pretvorimo u pozitivan. To je trebalo napraviti jučer, bojim se da je danas kasno, pa da ćemo biti u poziciji kao što je Berlusconi, da prodamo nacionalno blago, ako nam što ostane”, veli Roglić, svjestan da strani investitori ne vole Hrvatsku jer ne mogu oplemeniti svoj kapital.

Plinio Cuccurin, član Uprave Adris grupe (ZSE:ADRS-P-A), jedan od njezinih većinskih vlasnika i čelnik oporbene Ladonje, ističe kako se Hrvatska ne može uspoređivati s Italijom ili Njemačkom, gdje je životni standard njihovih građana puno viši od našega.

Standard hrvatskih građana, dodaje, već je toliko nizak i ugrožen da bi daljnje osiromašenje naših građana i države bilo preopasno. On smatra da prije odluke Vlade RH o prodaji, primjerice, otoka treba korjenito i radikalno smanjiti proračunske rashode.

“Ići na prodaju nacionalnih dobara, a prethodno se ne suočiti s rebalansom proračunskih rashoda, samo je produljenje agonije. Treba smanjiti višak od više desetaka tisuća zaposlenih u državnoj administraciji, koji ‘pojedu’ više od 10 posto državnog proračuna. Sve što se do sada prodalo, služilo je održavanju postojećeg lošeg stanja. Volio bih da se ne prodaje nacionalno blago, ali će se, nažalost, morati. Zar nije bolje i gospodarskije (u)štedjeti gdje se može kako bismo sačuvali obiteljsko srebro?” drži Cuccurin.

Istarski župan Ivan Jakovčić, autor projekta Brijuni rivijera i “animator” dovođenja stranih investitora u Istru i Hrvatsku, smatra da zasigurno nacionalno blago poput Brijuna, Plitvica, Slapova Krke nije za prodaju.

“Ne vidim problem stavljanja u funkciju, radi izlaska iz krize, primjerice vojnih kompleksa, koji se u krajnjem slučaju mogu prodati. Model Brijuni rivijere, koji će se realizirati ne prodajom, nego davanjem u koncesiju uz pravo građenja, dobar je poslovni model za Hrvatsku.
Manje nekretnine mogu se i trebaju prodati. Važno je da novi vlasnik gradi nove hotele, vile, svekolike sadržaje i zapošljava radnike. To ne mogu izbjeći ni bogatije zemlje u našem okruženju, pa ne vidim razloga za bauk prema stranim investicijama i investitorima”, zaključio je Jakovčić.