Josip Tica, profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, zajedno je s kolegom Ladom Nazifovskim nedavno je istraživao posljedice aprecijacije na hrvatsko gospodarstvo. Njihovo istraživanje pokazuje da postoji visoka neizvjesnost o krajnjem rezultatu.

Iako brojke pokazuju da bi efekt tečaja povećao neto izvoz, dobre strane izgubile bi se na povećanju kunskog vanjskog duga, a posebno bi negativno djelovao na osobnu potrošnju.

Prošlotjedna intervencija Hrvatske narodne banke u obrani tečaja kune, nakon što je probijena granica od 7,40 kuna za euro, ponovno je rasplamsala rasprave o tečaju te su se zagovaratelji i protivnici jake kune ponovno podijelili u dva oštra tabora, dajući argumente za i protiv. Josip Tica upozorava da bez obzira na deprecijaciju, Hrvatskoj realno prijeti eksplozija vanjskog duga.

Do kakvih ste zaključaka došli u istraživanju o posljedicama deprecijacije kune?

— Dugoročno gledajući, deprecijacija može odvesti do uravnoteženja tekućeg računa platne bilance ili do totalne eksplozije vanjskog duga i inflacije. Do čega će dovesti, naše istraživanje nije do kraja razjasnilo, ali zanimljivo je da i bez deprecijacije, kako stvari sada stoje, hrvatska ekonomija ide prema eksploziji vanjskog duga. I bez korištenja tečajne politike na putanji smo prema dužničkoj krizi, a s deprecijacijom se najvjerojatnije takva putanja ne mijenja. Barem tako pokazuju rezultati našeg istraživanja.

Postoji li onda rješenje?

— Jedini je način da stabilizirate odnose dviju veličina koje međusobno ovise u pravilu da proizvedete višu stopu rasta uz trenutačni deficit, a to se može samo strukturnim reformama. Što je viša stopa rasta, veća je vjerojatnost da će se ekonomija sama uravnotežiti ili da će se nakon deprecijacije stvari dugoročno uravnotežiti i stabilizirati.

U Hrvatskoj se stalno spominju reforme. Ta se riječ izlizala i gotovo izgubila na značenju.

— Reformi kod nas nema od 2. svjetskog rata. Možemo zaključiti da je politika ostala bez instrumenata kojima se mogu odgađati strukturne reforme. Od 2. svjetskog rata do 1993. godine svi su se problemi rješavali tiskanjem novca. Kada je nakon 1993. godine takav način rješavanja problema postao nemoguć, okrenulo se politici vanjskog duga. Konačno smo došli do trenutka kada više nije problem samo vanjski dug po sebi, nego vanjski dug s deviznom klauzulom. Dakle, tiskanje novca više nije moguć instrument stabiliziranja stanja, vanjski dug sve je manje moguć jer postaje golem i stremi prema dužničkoj krizi. Valja s postojećim resursima organizirati cjelokupno društvo i ekonomiju, mijenjati pravila igre, zakone, institucije i sustav motivacije.

Je li velika nada koja se polaže u što brži ulazak u eurozonu zapravo novi instrument stabiliziranja stanja?

— Uvođenje eura ne znači da vanjski dug neće eksplodirati, što nam najbolje pokazuje Grčka. Kad uđete u eurozonu, ne rješava se pitanje vanjskog duga i naravno da nemate stabilnu putanju sve dok ne napravite strukturnu reformu. Grčka je i sad u krizi, osim toga ušla je u eurozonu bez ikakvih reformi i sada plaća veliku cijenu. U posljednjih smo 20 godina barem imali niz reformi koje Grčka nikad nije napravila, od mirovinskog sustava i tržišta rada do brojnih drugih. Grčka je jednostavno bila loš đak koji je preko veze ušao u EU zbog svojega strateškog položaja.

Što bi kod nas trebale obuhvatiti te strukturne reforme?

— Moramo kako god znamo smanjiti cijenu dijela ekonomije koja nije izložena međunarodnoj konkurenciji. U pitanju je čitav set poduzeća – od komunalnih do velikih monopolističkih koji povećavaju troškove života, a posljedica toga je da ljudi traže velike plaće kako bi mogli živjeti s takvim povećanim troškovima. To najviše šteti izvoznicima koji uz takve velike troškove ne mogu ništa izvoziti.

Najbolji primjer je ukidanje taksi-monopola u Zagrebu. To je strukturna reforma koja će dovesti do pada cijena taksi-usluge. Kada bi se radilo na ukidanju monopola nekoga tko ima još dominantniju ulogu, pad troškova našim bi izvoznicima oslobodio novac koji bi mogli iskoristiti za poticanje izvoza, koji pak može povući cijelu ekonomiju.

Zašto je to onda tako teško provesti?

— U ekonomskom je smislu sve vrlo jednostavno. Problem je što ovo društvo nije naviknuto na strukturne reforme. Stalno smo ih izbjegavali, bilo tiskanjem novca, bilo zabijanjem glave u pijesak vanjskim zaduživanjem. Politika u tom kontekstu već najmanje 60 godina izbjegava suočavanje s tom realnošću. Da bi ekonomija bila uspješna, mora se mijenjati i društvo. Ljudima podilaze, govore da će sve ostati isto, da je sve što rade održivo. Takav način razmišljanja rezultira ili vanjskim dugom ili tiskanjem novca jer je najlakše ljudima reći da je sve super i ništa ne moraju raditi, samo neka glasaju za političku opciju koja takvo što obećava.

Znači li to da nam treba nulta godina u kojoj ćemo sve početi ispočetka?

— Nulta nam godina u pravilu treba za politički sustav. Cijena našega političkog sustava, kada zbrojite sve stranke, kada shvatite način njihova funkcioniranja i koliko se troši, golema je i Hrvatska takvo što više ne može izdržati.

Ima li hrvatsko gospodarstvo uopće nešto ponuditi svijetu?

— Imamo nekoliko grana. Imamo turizam, neke industrije koje imaju potencijal kao što je drvna, imamo povoljan geostrateški položaj, kao i neke vrhunske institute poput Ruđera Boškovića. Upravo te institute moramo i možemo usmjeriti u proizvodnju patenata.

Ali brodogradnja je imala sve to pa je na koljenima?

— Ona je najbolji primjer današnje hrvatske situacije. Konstantno dajemo velik novac i pričamo kako će sve ostati isto. U istoj državi imamo brodogradilište koje funkcionira normalno i brodogradilišta koja su gubitaši. Dakle, glavno je pitanje kako motivirati ljude da proizvode bolje proizvode i da se bore na tržištu, a ne da očekuju da ih netko spašava. A to nije problem samo brodogradnje nego čitavog niza djelatnosti, od javne administracije i zdravstva do obrazovanja.

Svi govore kako je ključno za današnji izvoz da ima dodanu vrijednost, dakle da je dovoljno sofisticiran. Kako to napraviti u Hrvatskoj?

— Ključno je da izvoz bude tehnički sofisticiran, da ima što više dizajna i slično. Proizvod s većom dodanom vrijednošću ostvaruje se u suradnji sa znanstvenom zajednicom. U našoj akademskoj hijerarhiji uopće ne postoji uvjet da znanstvenik za napredovanje mora surađivati s privatnim sektorom. Ni jedna politička stranka neće se usuditi postaviti takav uvjet pred znanstvenike, što je ključno da profunkcionira odnos nužan za proizvodnju sofisticiranih proizvoda. Pogledajte primjer Nokije, to je poduzeće zapravo fakultet.

Tko bi trebao stvarati tu tješnju suradnju?

— Poduzeća, znanstvena zajednica i država u suradnji. Država bi trebala propisati da znanstvenik ne može biti izvanredni ili redovni profesor ako nije napravio određeni broj projekata za gospodarstvo. Takve bi projekte trebalo sufinancirati. Svako bi poduzeće na jednu kunu vlastitog istraživanja trebalo 50 lipa dobiti od države. Znanstvenici koji žele imati titule trebali bi surađivati s gospodarstvom. Ovako dobivaju titule za neke apstraktne radove koje nitko ne čita. Morate imati cilj, i onda čitav razrađen sustav – od kazni do nagrada. U njemu bi najbolje trebali proći oni koji ostvare taj cilj. Kažnjavanje onih koji ne rade na cilju i nagrađivanje onih koji ga ispune moja je ideja za naš politički sustav.