Je li papirnati novac uistinu postao "hrpa smeća", pa je moćnim investitorima najpametnije da veliki dio svojih investicija, ako već nisu, pretvore u zlato, kao što preporučuju neki ekonomisti i analitičari, ili je ovo što se događa, prvenstveno s glavnim valutama dolarom i eurom, samo njihova privremena slabost odnosno neka relativno lako izlječiva bolest, kao što tvrde drugi, a uglas ih podupiru neki najvažniji svjetski političari? Ovog kolovoza upravo se navršava 40 godina otkako je tadašnji američki predsjednik Richard Nixon praktično "sahranio" tzv. zlatni devizni standard ili, prevedeno, obustavio zlatne isplate američkih dolara. Isti je uspostavljen po završetku 2. svjetskog rata, a značio je da su su se vrijednosti valuta svih zemalja članica tada oformljenog MMF-a određivale prema vrijednosti dolara. Američka vlada tada je pristala da, zahvaljujući enormnim zalihama zlata, najvećima na svijetu, sve dolare u posjedu stranih vlada, a kada bi ove to željele, zamijeni za zlato. Stvar je "držala vodu" sve dok američke zalihe zlata više nisu mogle pratiti rast količine dolara u posjedu stranih zemalja. Tada se činilo da je time Nixon presudio zlatu i poslao ga u povijest, barem kao pokriće za novac i najvažnije sredstvo razmjene, dok se danas čini da je zapravo presudio - dolaru.

Nestalo pokriće
Dolar je, dakle, prije 40 godina, preuzeo ulogu zlata. Formirani su međusobni tečajevi valuta i svi su bili sretni i zadovoljni. No, činjenica da više nijedna valuta praktično nije imala pokriće za svoju vrijednost u tako stabilnoj i čvrstoj valuti kao što je bilo zlato, s vremenom je dovela do velikih briga koje upravo danas kulminiraju. Nakon Nixonove odluke vrijednost zlata na svjetskim tržištima krenula je postupno nizbrdo. Iako je izgubilo značaj glavne svjetske valute, zlato se, naravno, i dalje koristilo za izradu nakita, ponegdje kovanica, te u elektronici. Negativan trend njegove vrijednosti, s određenim pozitivnim amplitudama, trajao je sve do 2000. godine, kada kreće njegovo "uskrsnuće", da bi danas doseglo rekordnu vrijednost od 1600 dolara za uncu. Usporedbe radi, krajem 1999. godine, unca je vrijedila samo 250 dolara, a svoje zlatne rezerve prodavale su mnoge države, pa čak i sam MMF, a kako bi dobivenim novcem priskočio u pomoć brojnim zemljama kojima je ista tada trebala. Desetogodišnjem kontinuiranom rastu cijene zlata prvenstveno su kumovali sve slabiji dolar, inflacija te, u zadnje vrijeme, veliki proračunski deficiti širom svijeta kao i aktualne dužničke krize unutar Europske unije, ali i u Sjedinjenim državama. Ono što Nixona prije 40 godina vjerojatno nije nimalo brinulo, danas se upravo Sjedinjenjenim državama "obija o glavu". Zlato, naime, nije samo služilo kao pouzdana osnova za određivanje vrijednosti neke valute, već je i, na neki način, spriječavalo zemlje da vode preekspanzivnu monetarnu politiku. U zemljama poput Amerike upravo je takva politika omogućavala silan razvoj, ali i paralelno enorman porast duga koji danas iznosi preko 14 bilijuna $! Kako slična konstatacija vrijedi i za mnoge druge zemlje, danas možemo općenito zaključiti da svijet, nakon napuštanja zlatnog standarda, nije našao pravu razinu odnosa između, s jedne strane ekspanzivne monetarne politike i neophodnog razvoja i, s druge strane nužnosti da taj razvoj bude zdrav i održiv. S obzirom na to, uistinu nikoga ne treba čuditi zašto danas zlato ponovno "blješti".

Kako dalje
I što sad? Može li dolar s vremenom vratiti dio svoje nekadašnje slave (čitaj: vrijednosti i ugleda)? Može li euro uopće opstati? Što s jenom i britanskom funtom s obzirom na stanje pripadajućih im ekonomija? Može li kineski juan uistinu postati svjetska valuta br. 1? Možemo li se jednostavno, skrušeno i ponizno, vratiti zlatnom standardu i moliti ga za oproštaj? Pokušajmo naći odgovore. Dok je nakon 2. svjetskog rata svijet općenito krasila određena jedinstvenost koja se očitovala u želji za novim početkom koji će u konačnici rezultirati boljim i sigurnijim životom na čitavom planetu, danas te složnosti, bojim se, nema. Ista je, naravno, nužna da bi se postigao bilo kakav provediv i održiv dogovor. Danas su sve poduzimane akcije kratkoročne i svode se na gašenje požara, jer jednostavno nema vremena da se o svim nastalim problemima raspravlja globalno, čime bi se eventualno stvorili uvjeti i za takva rješenja. Recesija koja je kulminirala 2008. imala je snagu najjačeg uragana i prouzročila je štetu koju je vrlo teško nadoknaditi. Većina zemalja suočila se s njom hrabro i s oružjem kojim je raspolagala, ali prethodno "bančenje bez pokrića" dovelo je do toga da zapravo nitko ne vidi lako, brzo i jednostavno rješenje, niti ono postoji. Amerikanci će, ovaj put i to bez obzira povisili ili ne povisili limit zaduživanja (kao da to već prije nisu radili?!), morati podnijeti veliku žrtvu. Bez obzira na njihovo snažno gospodarstvo dolar više nema nikakvu snagu da bi mogao povratiti makar i djelić izgubljene slave, a nepremostiv jaz između bogatih i onih drugih onemogućuje da svi kao nekad "pušu u isti rog". Osim toga neprestano dugogodišnje "štancanje" dolara i zaduživanje upravo je i kumovalo njegovoj deprecijaciji u odnosu na sve važne valute, pa će, štogod Ameri odlučili, dolar nastaviti gubiti na ugledu i vrijednosti, jer je, zapravo, temelje takvom ishodu udario još Nixon.

Juan dolazi
Smanjenje američke potrošnje, koja je neminovna, dovest će, naravno, do pada izvoza u tu zemlju mnogih država i njihovih kompanija, koje će morati tražiti nova tržišta za svoje proizvode. To su, naravno, prvenstveno Kina i Indija, te neke afričke zemlje, koje već polako postaju ili će tek postati potrošački El Dorado. I dok euro, zahvaljujući jakim, stabilnim i zdravijim gospodarstvima prvenstveno svojih "najboljih igrača" Njemačke i Francuske, te nikad jasno izrečene, ali očite odluke "azijskih zvijezda" da dolar u svojim rezervama polako gurnu u drugi plan u odnosu na euro, ipak ima svijetliju budućnost, funti i jenu predstoji razdoblje stagnacije. Domaća će se potrošnja u tim zemljama u nadolazećem razdoblju smanjiti, a izvoz će im ovisiti prvenstveno o umijeću njihovih kompanija da smanjenje izvoza na američko tržište nadoknade izlaskom na druga velika i spomenuta tržišta. Juan je, naravno, novi Messi! Gospodarski napredak Kine zadnjih godina uistinu je fascinantan, a rezultat je idealnog spoja pametne politike i stanovništva koje je radišno, skromno i fanatično željno novih znanja. Nedavna odluka kineskih vlasti o postupnom preoblikovanju "bogate države u bogate pojedince", odnosno pretvaranje sada već polako neodrživog rasta u postupan, zdrav i održiv, zasigurno će pridonjeti da juan postane najstabilnija svjetska valuta, pa čak i da preuzme dosadašnju ulogu dolara. A zlato? Ono će, naravno i dalje sijati, jer svijet postaje nesigurnijim mjestom za život nego ranije. Njegova će vrijednost nastaviti rasti, ako zbog ničeg drugog, onda zato što će mnogi bogati Kinezi uskoro poželjeti imati brod ili avion optočen njime, i to, naravno, onim 24-karatnim.