Uoči međunarodnog poslovnog foruma koji će se 16. i 17. rujna održati na IEDC poslovnoj školi Bled, Hermann Simon, jednan od govornika na forumu, objašnjava kako se boriti protiv krize te kako je to uspjelo azijskom tržištu. Simon je osnivač i predsjednik konzultantske tvrtke Simon-Kucher i partneri s uredima diljem svijeta koja se bavi strategijskim i marketinškim savjetovanjem. Prije nego što se u potpunosti posvetio savjetovanju, Simon je bio profesor na sveučilištima u Mainzu i Bielefeldu, a kao gost bio je predavač na brojnim sveučilištima uključujući i Harvard. Na njemačkom govornom području Simon je proglašen najutjecajnijim poslovnim misliocem nakon pokojnog Petera Druckera, a s nama je podijelio svoja razmišljanja i iskustva koja je stekao.

Što je bio odlučujući faktor u procesu Azijskog oporavka i kako se on može primijeniti u našoj regiji?
Jedan od razloga zašto je Azija bila manje pogođena krizom i oporavila se brže leži u činjenici da su tamošnje banke postale mnogo opreznije nakon Azijske krize iz 1998. U Kini, sada drugoj najvećoj ekonomiji na svijetu, primjerice, odlučujuči su faktor bila javna ulaganja. U odnosu na svoj bruto domaći proizvod, Kina ima daleko najveći poticajni paket. Ono što je možda još važnije, Kina je reagirala vrlo brzo. Drugi važan faktor je veliko nezadovoljstvo unuarnjom potražnjom, koji je posebno izražen među mlađom populacijom. Na primjer, mladi u Indiji su željni vlastitih proizvoda poput potrošačke elektronike ili motora, a zemlja ih nije u mogućnosti dovoljno proizvesti. Za razliku od zapadne Europe, potrošači u jugoistočnoj Europi spremni su potrošiti novac, no, za to često moraju podizati kredit. Zato bi u toj regiji na stimuliranje ekonomije posebno pozitivno utjecali povoljniji potrošački krediti. Također, izvoz je odigrao veliku ulogu u mnogim azijskim zemljama, a to bi trebao poslužiti kao dobar primjer i za ovu regiju.

Koliko se metode oporavka u SAD-u razlikuju od metoda u Europi?
Direktan uzrok svjetske recesije je bila kriza na američkom tržištu nekretnina. No, veći uzrok je američka moneterna politika od napuštanja zlatnog standarda iz 1973. Od tada se protiv svake krize borilo širenjem količine novca u opticaju i niskim kamatnim stopama. U Aziji je situacija nešto drukčija. Od krize iz 1998., monetarna disciplina je prilično stroga, a Japan se već dvadeset godina bori sa deflacijom. Američki se potrošači još uvijek odbijaju vratiti svojim starim potrošačkim navikama da veliki dio svoje potrošnje financijraju kroz kredite. Uz to, Amerika je slab izvoznik i pokušava to promijeniti, dok Azija, posebice Kina, uvelike ovisi o izvozu. No, u odnosu na SAD, ona ima poprilično nisku unutarnju potrošnju. Najveća razlika u metodama oporavka između SAD-a i Europe je, čini se, stav prema novcu. Dok su u SAD-u skloniji daljnjem širenju kroz niske kamatne stope, Europljani pokušavaju zadržati količinu novca u opticaju. Situacija je slična i u odnosu na javni dug. Vjerujem da je europski način bolji. Lak novac i visok javni dug nisu način za uspješnu budućnost.

Znači li to da metode oporavka ovise i kulturi pojedine zemlje?
I da i ne. Nijemci su tijekom prošlog stoljeća dva puta gubili svoj novac. Zbog toga su izrazito osjetljivi na inflaciju. Federalna njemačka banka ima ugled izgrađen na monetarnoj stabilnosti, a Središnja europska banka uvelike je naslijedila takav stav. Nasuprot tome, južnoeurpske zemlje su manje zabrinute za inflaciju i lakše troše posuđeni novac, kao i Amerikanci. Naravno, i političari i centralne banke drukčije reagiraju na različite nacionalne stavove i u tom smislu metode oporavka ovise o kulturi pojedine zemlje. Na kraju će prevladati gospodarska stvarnost.

Kako malo i nesigurno tržište poput Hrvatske može pobijediti sve izazove koje donose teška vremena?
Ne postoji način na koji se izazovi u potpunosti mogu pobijediti. Jedini odgovor je naporan rad i čvrsto financiranje i poslovnog sektora i kućanstava. Temeljni faktor je dobra edukacija i javni okvir koji potiče poduzetništvo. Sa svojim položajem u srcu Europe, Hrvatska nije u lošoj početnoj poziciji. Europa bi mogla postati golemo tržište za Hrvatsku, a posebno bi se mogao iskorištavati turizam. Hrvatska je lijepa i do nje se lako dolazi, ali najveći problem stvara joj imidž. Morate stvoriti pozitivnu sliku u Europi kako biste zemlju učinili atraktivnijom za potrošače. Zbog velike konkurencije je teško privući strane ulagače, ali za uspješnu budućnost Hrvatska se mora više pouzdati u vlastite poduzetnike.

Koliko bi kriza još mogla trajati. Mogu li znakovi oporavka biti varljivi?
Trenutno, nitko ne može znati koliko će kriza trajati. Ali, pogrešno je govoriti o općoj krizi. Iz brojnih rasprava s menadžerima i poduzetnicima stekao sam dojam da ne postoji opća kriza. Razne industrije, pa čak i tvrtke unutar industrija različito su pogođene krizom. U globalnom kontekstu Azija igra vrlo jaku ulogu, ali čak ni Kina nije ekonomski dovoljno velika da sanira jaz koji je ostavio SAD. Naime, Američki BDP je još uvijek tri puta veći od kineskog. Možemo se samo nadati da nećemo vidjeti i drugi potop, ali nitko u to ne može biti siguran.

Kriza će potrajati
Jednom, kada se riješimo krize, kako spriječiti da do nje ponovo dođe?
Mislim da nećemo vidjeti jasan kraj krize u smislu da ćemo jednog dana moći reći: Sada je kriza gotova! Vidjet ćemo posljedice u pojedinim zemljama i sektorima. U tom će nas smislu kriza pratiti u godinama koje slijede, a većina stručnjaka potpuni oporavak očekuje između 2013. i 2015. godine. Kako bi se spriječile slične krize u budućnosti treba snažno smanjiti javni dug i količinu novca u opticaju i to ne u dalekoj budućnosti nego što je prije moguće.