BERLIN - "Čvrsta" valuta je loša za izvoz. Da bi savladale gospodarsku krizu, sve više zemalja jednostavno tiska novac - tako da je već riječ o pravom ratu na mjenjačnicama. Sad je i Japan najavio novu poplavu svog jena.

Nova vlada u Japanu uopće ne krije svoju namjeru, zaposliti tiskarske strojeve svoje nacionalne banke. U tome vidi jedini izlaz iz deflacije koja joj prijeti i način kako da pomogne svojim brojnim izvoznicima. Jer jeftiniji jen znači i jeftiniji proizvodi Sonyja ili Toyote - što se u ovom trenutku čini važnijim nego brinuti o uštedama koje će tako postati manje vrijedne.

O takvoj potpori nacionalnim izvoznicima je bilo riječi i u Davosu gdje je i njemačka kancelarka Merkel oprezno izjavila kako "ne može reći da trenutno bezbrižno promatra Japan". Ali Japan nipošto nije usamljen: i američki Fed tiska dolare i čak je izmislio novi, elegantni pojam umjesto omražene riječi inflacija - 'kvantitativno labavljenje' (quantitative easing). Još od početka krize Fed nudi novac praktično bez ikakve kamate, a ujedno i masovno kupuje državne obveznice.

Achim Wambach, direktor Instituta za gospodarsku politiku sveučilišta u Kölnu upozorava kako je takva utrka na granici apsurda.

"Postoji opasnost da onda svi pokušaju oslabiti svoju valutu kako bi izašli iz krize".

Trenutno su zapravo najviše pogođene zemlje koje su na neki način "traumatizirane" inflacijom (ili čak hiperinflacijom) koje su okusile u nedavnoj prošlosti - i sad ustraju u solidnosti vlastite valute.

Tu na primjer donekle spada i Brazil čiji je real u odnosu na američki dolar u protekle dvije godine porastao za gotovo polovinu svoje vrijednosti, tako da tamošnji ministar financija već govori o deviznom ratu. Ali niti Južna Koreja ne može i ne želi toliko obezvrijediti vlastitu valutu kako bi "držala korak" s Japanom - makar obje zemlje proizvode i izvoze sličnu robu, od brodogradnje do zabavne elektronike. Rezultat jest da je samo zbog rata na mjenjačnicama južnokorejska roba postala čak za trećinu skuplja u odnosu na onu iz Japana.

"Tvornička hala" naše planete, Kina je pak posebno poglavlje. Jer ona je na neki način i krivac i žrtva: godinama su Kinezi plaćali vlastiti razvoj (i izvoz) tako da su kupovali državne obveznice zemlje gdje su i najviše izvozili - SAD. Ali od kako Fed tiska dolare, tako i njene devizne pričuve postaju sve manje vrijedne. S druge strane, Kina se godinama odupirala svim zahtjevima da poveća vrijednost vlastitog juana, jer joj je jeftina vlastita valuta i pomogla postati gospodarska velesila.

Ali samo tržište i vanjskotrgovinski suficit uporno dovodi do povećanja vrijednosti kineske valute što postaje sve ozbiljniji problem tamošnjim izvoznicima. Još je veći problem i potražnja koja pada u mnogim dijelovima svijeta, tako da i Kina ima sve većih problema zadržati gospodarski rast na kakav se već navikla.

S druge strane - i usprkos svim nevoljama u Europskoj uniji, vrijednost eura uporno raste. Zapravo, baš kao američki Fed i Europska središnja banka drži temeljnu kamatnu stopu na povijesno niskoj razini. Povrh toga, masovno kupuje obveznice država koje su u nevoljama i zasipa tržište svježim novcem.

U doba nepovjerenja prema euru svi su se divili Njemačkoj i njenom "izdržljivom" gospodarstvu - mada je i to uvelike bio rezultat jeftinije robe koju je Njemačka mogla izvoziti na svjetsko tržište. Ali sad - i usprkos svim mjerama koje poduzima ESB, euro je sve skuplji. Marco Wagner, analitičar Commerzbanke podsjeća na temeljnu činjenicu: mjenjački tečaj je relativna kategorija i trenutna vrijednost eura ne svjedoči njegovu "čvrstoću" - nego da na primjer američki Fed brže tiska i troši novac nego Europljani.

Povrh toga, predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi je obećao kako je ova "rasipnost" tek privremena i kako će pokupiti novac kojeg sada novac da bi spriječio inflaciju. To se dopada njemačkoj kancelarki Merkel, ali zemlje na jugu Europske unije zapravo ne bi imale ništa protiv da euro izgubi na svojoj vrijednosti i kako bi već tako roba iz Grčke, Italije ili Španjolske postala jeftinija na svjetskom tržištu.

Ali u čitavo vrijeme ove krize koja potresa zonu eura se vidi kako je to mnogo veći problem nego što su si tvorci eura uopće mogli i zamisliti. Bilo je jasno kako je zajednička europska valuta "korzet" koji tjera u iste mjere i gospodarske velesile poput Njemačke i perolaku kategoriju poput Cipra. Misao je bila kako će ista financijska disciplina dovesti i do ravnomjernog odnosa između država zemalja sa eurom - ali samo tržište je dovelo i do svojevrsnog trenda egalizacije i to čak i bez gospodarskih temelja.

Jer i financijsko tržište je (pre)dugo jednoj Grčkoj nudilo povoljne kredite, a obzirom da jedan Grk i danas plaća - ne samo benzin, nego i mnoge druge proizvode baš isto koliko i jedan Nijemac, bilo je jasno da želi i istu plaću. Ali problem jest da je produktivnost manja i da te plaće nisu opravdane. Zato i ekonomist Commerzbanke i dalje uporno ustraje u nužnosti strukturnih reformi u europskim zemljama koje su dospjele u nevolje, makar bi u "staro doba" samo tržište nužno dovelo do pada vrijednosti grčke drahme. Grci bi tako zarađivali manje, njihova roba bi bila jeftinija - ali s eurom, to je mnogo kompliciranije.

Ipak, prerano je reći tko je u pravu: zemlje koje tiskaju novac ili Europska središnja banka koja ustraje u stabilnosti eura. Konačno, i nova poplava svog novca kojeg priprema Japan bi se lako mogao pretvoriti u katastrofu. Jer tamošnji državni dug se već može mjeriti s onim u Grčkoj - premašio je i 230% BDP-a i ako Tokio i dalje bude pokušao novim dugovima pomoći gospodarstvu, prije ili kasnije se mora dogoditi da će investitori izgubiti povjerenje u državne obveznice Japana.

To bi pak značilo katastrofu za tu zemlju, a u Commerzbanci su uvjereni kako bi se to lako moglo dogoditi već u ovom desetljeću. Jer postoji još jedan problem kod ovog "otkrića" strojeva za tiskanje vlastitog novca - dolara, jena ili bilo koje druge valute. Ono jedva - ili uopće ne pomaže u rješavanju gospodarskih problema. Konkretno u Sjedinjenim Američkim Državama, gospodarski rast se jedva može osjetiti, a stopa nezaposlenosti se uporno drži na 8%.

Zato i profesor iz Kölna, Achim Wambach izlaz vidi samo u svojevrsnom "novom Bretton-Woodsu", dogovoru koji bi se postigao na međunarodnoj razini i gdje bi svima moralo biti jasno da će nešto morati dati kako bi nešto dobili: "Inače ćemo se naći u utrci u kojoj baš nitko ne može pobijediti."

Alternativa toj utrci tiskarskim strojevima se već nadzire: novi trend zatvaranja vlastitih nacionalnih granica i put u protekcionizam. Ekonomisti podsjećaju kako to još nikad nije dovelo do zdravog gospodarskog oporavka, ali na primjer Brazil je već uveo porezne poticajne mjere za vlastite tvrtke i uveo carine na određene proizvode. O sličnim mjerama razmišlja i Južna Koreja tako da bi se rat na mjenjačnicama mogao lako pretvoriti u trgovinski rat.