Čitajući prijedloge za ublažavanje posljedica nekontroliranog rasta švicarskog franka, a posebno njihova obrazloženja, dojam je da se nijedan ne bazira na činjenicama već isključivo na nekoj ekonomskoj ili uže financijskoj logici. Mislim da je riječ o pogrešnom pristupu odnosno o neuvažavanju nekih nepobitnih činjenica, koje bi nas dovele do pravičnijeg i na pravu i moralu utemeljenog rješenja.

Hrvatska država već godinama propušta temeljito pravno urediti područje kreditiranja i štednje. Krenulo je s tzv. financijskim inžinjeringom i lancima sreće, a nastavilo se sa starom deviznom štednjom gdje su se mnogi nevoljnici ili nedovoljno upućeni morali odreći velikog dijela svojih potraživanja. Potom je uslijedilo ponovno od države omogućavano lihvarenje stanovništva ogromnim kamatama, posebno od pojedinaca koji su izigravali zakonska rješenja koja su bila napisana tek toliko da ih ima. I tako dalje...

Švicarski franak, ta Hrvatima egzotična valuta, pojavila se 2005. na 2006. godinu niotkud. Prilično sam siguran da nijedan korisnik kredita nije za to zaslužan. Za to je zaslužna država koja je to dopustila. Kako protumačiti da se dopustilo da se rješavanje osnovne životne potrebe i njezino dugoročno kreditiranje osigurava frankom, valutom koja je poznata upravo kao sigurno utočište u nesigurnim vremenima, dakle kao valuta koja raste kad u svjetskom gospodarstvu stvari zaštekaju. Iako stoji činjenica da je HNB upozoravao na određenu rizičnost uzimanja kredita u švicarcima, još čvršće stoje činjenice da su država i HNB svojim propustom omogućile njegov dolazak i njegovo vezanje za kredite izdane i do 40 godina. To se, jednostavno, nije smjelo dogoditi.

Činjenica je da suodgovornost za to snose, naravno, i banke, koje su takve kredite ponudile, ali one nisu te koje moraju brinuti o ekonomskoj i monetarnoj stabilnosti neke zemlje i njezinih građana. Banke su dionička društva, kojima je cilj ostvarenje što većeg profita, no činjenica je da su istovremeno, u odnosu na prosječnog korisnika kredita, kao i HNB, profesionalno mnogo upućenije u zamke svjetskih tržišta novca i kapitala i samim time moraju preuzeti i veću odgovornost za nastalu situaciju. Posebno je, pak, netočno i gotovo licemjerno kad mnogi danas kažu kako su korisnici stambenih kredita u francima morali biti svjesni rizika. Činjenica je da korisnici stambenih kredita nisu burzovni špekulanti i nisu trgovali na forexu i špekulirali valutama. Ti su krediti bili mnogo povoljniji od onih u eurima, a za tu mamilicu nisu zaslužni oni sami. Upravo suprotno, ti su ljudi zaključivali ugovore o kreditu kojim su rješavali stambeno pitanje i istovremeno, kao i oni koji su se zadužili u eurima, očekivali da će im država omogućiti normalne uvjete. Činjenica je i da su moguće gospodarske tektonske poremećaje svakako najprije trebali predvidjeti država i HNB, a tek onda oni sami.

Sljedeće pitanje koje se nameće je pitanje promjenjive kamatne stope, nepostojanja referentnog kamatnjaka i tečaja po kojem se obračunavaju anuiteti, te pitanje utvrđivanja kreditne sposobnosti pojedinaca. Iako smo zadnjih godina prilagođavali zakonodavstvo europskoj stečevini, propustili smo urediti tu vrlo bitnu materiju. Referentna kamatna stopa poput Euribora iako je promjenjiva, nužna je kako bi pravila igre od samog početka bila jasna i jednaka prema svima. S obzirom da je i dalje nema, nitko ne može pouzdano utvrditi i objasniti temeljem čega pojedina banka mijenja ugovornu kamatnu stopu. Donositi takve odluke gotovo isključivo na temelju rizika države, koji je, kad je Hrvatska u pitanju, vrlo relativan pojam, nije pouzdano niti pravedno prema građanima i tvrtkama.

Istodobno, činjenica je da stambene štedionice odobravaju kredite s fiksnom kamatom, te se postavlja pitanje zašto i banke ne bi nudile isto? Činjenica je i da neke banke naplaćuju anuitete po svom srednjem tečaju za euro ili franak koji je isti ili gotovo identičan onom HNB-a, dok druge to čine po svom prodajnom tečaju, koji je prilično veći od srednjeg. Kada se radi o dugoročnom stambenom kreditu, takvo rješenje za mnoge je i te kako skuplje. I na kraju, činjenica je da banke utvrđuju nečiju kreditnu sposobnost jedino na samom početku zaključenja ugovornog odnosa. Naravno da je nemoguće predvidjeti koliko će netko zarađivati u sljedećih 5, 10, 20 ili 30 godina i da li će u nekom trenutku ostati bez posla. Tu vrstu rizika mora preuzeti primatelj kredita, ali odgovornost za novonastalu činjenicu da se svim korisnicima kredita u francima anuitet povećao 50 pa i do 80%, s obzirom na sve gore navedeno, moraju solidarno preuzeti i država i banke i korisnik kredita.

Ukoliko se slažemo da barem dio gore navedenog stoji, evo i rješenja. Rizik promjene tečaja švicarca, s obzirom na ulogu te valute u svjetskim gospodarskim odnosima, moraju snositi svi. Naime, kada se već dopustio njegov ulazak u kreditne odnose i kada se o tome nije vodilo računa dok je sve bilo idilično, danas ugovore koji su na snazi treba mijenjati na sljedeći način: odnos od kojeg sve kreće jest vrijednost tečaja franka u odnosu na kunu u vrijeme zaključenja ugovora.

Smatram razumnim, pravičnim i moralnim da rizik njegove promjene (porasta, ali i pada) do određene razine, primjerice 10, 20 ili možda čak 30 % snosi u cjelosti korisnik kredita. To znači da bi on, u slučaju pada vrijednosti franka, banci namirio gubitak na tečaju, te da bi također, u slučaju njegova porasta do te razine, sam namirivao razliku.

No, s obzirom na sve propuste države, s obzirom na to da se ugovorni odnos treba bazirati na ravnopravnosti ugovornih strana, te s obzirom na prirodu odnosa o kojem je riječ, rizik za svaki veći porast vrijednosti franka od dogovorenog postotka moraju preuzeti solidarno banke, država i korisnik kredita. Da li će, pak, država u tom slučaju svoje uskakanje kao treća ugovorna strana, regulirati izdavanjem obveznica ili na drugi sličan način, više je tehničko nego pravno pitanje.