Privatizacije Petrokemije nije u ponedjeljak bila glavna tema razgovora ministra gospodarstva Radimira Čačića i njegovih ruskih domaćina (iako je i ta tema načeta), već su to bili projekti u energetici, uključujući i Plomin 3.

Ali privatizacija Petrokemije apsolutno je otvorena tema i ako se Vlada odluči za to, za taj će proces, kazao je Čačić, biti zainteresiran ne jedan, već nekoliko ruskih kompanija, kao i EBRD te kompanije iz drugih zemalja. Karte su dakle na stolu.

Vlada odluku još nije donijela, što je potvrdio i Zoran Milanović koji također pušta probne balone izjavljujući kako „Petrokemija može biti kandidat za kvalitetnu privatizaciju".

Da je zasad riječ o balonima konstatirao je i Petrokemijin sindikalac Željko Klaus, kojem se ne sviđa što sindikat nije uključen u razgovore o budućnosti tvornice. On je stoga u ime 2300 zaposlenika od Vlade zatražio više informacija o njezinim namjerama vezanim za Petrokemiju. Klaus se slaže da tvornicu treba unaprijediti i proširiti kapacitete, ali pita zašto to hrvatski vlasnici ne bi sami učinili.

Ni Klausu ni radnicima ne sviđa se ideja da Petrokemija ode na bubanj kako bi se napunio državni proračun jer ne smatraju to dovoljno ozbiljnim razlogom za privatizaciju. Usto, vječni je njihov strah da strani vlasnik ne bi unaprijedio, već bi zatvorio proizvodnju, uzeo tržište i od Petrokemije napravio skladište.

Vlada pak o privatizaciji Petrokemije zasad govori biranim riječima, kao o mogućnosti. Ne treba im otvaranje još jednog fronta, pogotovo ne s radnicima Petrokemije među kojima je oko 1000 branitelja te eventualna blokada autoputa Zagreb-Lipovac pred turističku sezonu. A u pregovaračke sposobnosti Željka Klausa uvjerilo se već nekoliko Vlada.

Tu je i Sporazum o načinu privatizacije Petrokemije iz 1998. godine, prvi takav dokument u Hrvatskoj, kojim je zajamčeno državno vlasništvo u Petrokemiji, tri predstavnika radnika u NO, pravo na štrajk na teret poslodavca u slučaju kršenja tog Sporazuma, kao i činjenica da je Petrokemija na listi poduzeća od posebnog državnog interesa, što Sabor, doduše, može i izmijeniti.

No, vremena se mijenjaju, a nekad jaki argumenti mogu izblijediti.

Nenad Bakić, peti najveći dioničar Petrokemije prije mjesec dana zarolao je cijelu priču o privatizaciji koja je u Vladi pala na plodno tlo, a dionicu Petrokemije pretvorila u burzovnu zvijezdu.

Bakić misli da prevelikog izbora zapravo i nema te da dugoročno Petrokemija nema šanse samostalno opstati jer će je pregaziti velike svjetske kompanije.

„Ta je industrija izrazito kapitalno zahtjevna i stalno se tehnološki razvija i bez značajnih ulaganja u unaprjeđenje ne možete održati korak. A hrvatska država je pred bankrotom i nema snage za ulaganja", kazao je Bakić za Dnevnik HTV-a.

Inače, na Bakićevom se vrlo posjećenom blogu o tržištima kapitala svakodnevno vode raprave (i) o Petrokemiji, te iznose zanimljive teze i informacije.

Sam Bakić, čije dionice Petrokemije trenutno na burzi vrijede oko 27 milijuna kuna, piše kako je stekao dojam da Klaus nije protiv privatizacije, već protiv loše privatizacije.

Drži da su i radnici i on kao investitor na istoj strani - i jednima i drugima odgovarala bi dobra privatizacija.

Uz nešto poruge analitičarima i fond menadžerima koji su zanemarili ovu dionicu, jedna od tema bloga je - koliko i kome sve vrijedi Petrokemija:

Petrokemija vrijedi državi ne samo zbog novca koji može dobiti za proračun, već i u razvoju odnosa s Rusijom.

Radnici pak, drži Bakić, ne bi smatrali lošim kupca koji bi ponudio bar 500 kuna po dionici, obećanje o zadržavanju svih radnih mjesta i investicije.

Petrokemija je vrlo vrijedna kupcu koji ima plin poput Gazproma, kao i kupcu koji je globalni lider u branši proizvodnje gnojiva, vrijedna je i Ini i Molu, mirovinskim fondovima i drugim značajnijim ulagačima. Skup tih vrijednosti odredit će moguću transakcijsku i kasniju burzovnu cijenu, piše Bakić.

I onda slijede komentari sa spekulacijama o mnogo većoj vrijednosti dionice od sadašnje burzovne.
Ukoliko na koncu ipak padne odluka o privatizaciji, koju priželjkuju ulagači u Petrokemiju, jasno je da Vlada treba animirati što veći broj potencijalnih kupaca kako bi dobila što bolju cijenu, što, kako izgleda, Čačić već pokušava.

Jedino što vlade kojima se žuri doći do novca nemaju puno vremena za taktiziranje i pregovaranje o uvjetima... A to sigurno zna i Klaus.