Tko poznaje Franju Lukovića, dugogodišnjeg predsjednika Uprave Zagrebačke banke, zna koliko je tom bankaru mrsko pojavljivati se u javnosti. Kad on odluči dati intervju, za to postoji debeo razlog. Sigurno je frka velika. Tako treba tumačiti i intervju objavljen u subotnjem Jutarnjem listu. Bankari vole raditi u sjeni i ako se ičega boje, onda je to rast nezadovoljstva javnosti usmjeren prema njima. Prašina koja se digla zbog rasta rata građana koji su uzimali kredite u švicarskim francima zaprijetila je prerastanjem u dublje preispitivanje mjesta i uloga banaka u Hrvatskoj i njihove eventualne odgovornosti za krizu iz koje zemlja ne uspijeva izaći. Za odmjerenoga bankarskog lidera Lukovićeva izjava da je zgranut količinom gluposti, laži i bijesa kojima je javnost popratila ovo što nam se događa u najmanju je ruku čudna.

Gube li to bankari živce kao nikad prije? Ili se osjećaju moćnijima nego prije?
Iz Lukovićeva intervjua mediji su ponajprije izvlačili dio gdje krivnju za sadašnje probleme korisnika kredita u švicarcima prebacuje na guvernera Rohatinskog, koji ih je trebao zabraniti. U Lukovićevu istupu, međutim, ima mnogo važnijih i dalekosežnijih teza. Jedna je od teško osporivih ona da bi ukidanje valutne klauzule ne kredite ugrozilo depozite štediša. Ali u drugim tvrdnjama ima se o čemu diskutirati. Luković tako objašnjava situaciju u Unicredit Grupi: Trenutačna profitabilnost hrvatskog bankarstva na razini je sedam-osam posto od ukupnog kapitala, a naši dioničari smatraju da sve što je niže od 11 posto ne pokriva rizike kojima se oni izlažu ulažući kapital u tu industriju'. Dioničari, naravno, imaju svoja prava, ali trenutačno ih ne ostvaruju ni u matičnoj Italiji. Bilo bi zanimljivo vidjeti gdje se to, uz iste ili manje rizike, može rentijerski ostvarivati 11 posto na godinu. Onaj tko u Hrvatskoj danas može vraćati kredite uz kamate koje će zadovoljiti dioničare banaka ili je poduzetnik supermen ili je u fenomenalnoj tržišnoj branši. Ali takvima onda ne trebaju bankarski krediti!

Čelnik Zagrebačke banke nadalje tvdi kako je 20 milijardi eura štednje građana Hrvatske uloženo u hrvatsko gospodarstvo, u standard građana. O čemu je zapravo riječ, pokazuje nekoliko stupaca dalje gdje priznaje da je većinu našeg novca apsorbirala država u posljednje dvije godine. Ono gdje se s Lukovićem najteže složiti jest njegov, slučajno ili namjerno, teško je reći, podcjenjivački odnos prema hrvatskom izvozu. Razumljivo je da se, brinući za interese banke, protivi ideji o slabljenju kune jer da to ne bi poguralo razvoj. Tvrdi da ‘ako bi ga i bilo, probitak bi bio vrlo kratkoročan, s vrlo upitnim učinkom na povećanje izvoza. Što bismo izvozili? Odakle nam proizvodi...?

Nevjerojatno kako tečajna politika ne bi pomogla samo hrvatskom izvozu. Kad švicarac ojača, svi se slažu da će to naštetiti švicarskom izvozu. Kad kuna ojača - to ne šteti hrvatskom izvozu!? Teško je razumjeti tu logiku. A tvrditi da Hrvatska nema proizvoda za izvoz, pa nije ni važno jel izvoznicima tečaj šteti ili koristi, krajnje je opasna poruka poduzetnicima. Poruka glasi: ‘Okanite se izvoza!' Kvaka je, međutim, u tome što je upravo 20 godina devastiranja izvozne industrije glavni razlog što danas bankari nemaju projekata iz privrede koji bi jamčili onaj povrat od 11 posto na godinu dioničarima banaka. A programa neće ni biti dok se cjelokupna nacionalna ekonomija ne usmjeri poticanju izvoza. Ako se, međutim, tečaj neće dirati, onda svaki zaštitnik jake kune ima moralnu obavezu predložiti kako se drugim potezima Hrvatska može pretvoriti u izvoznu zemlju.

Luković je u pravu kad kaže da se moramo okrenuti izvrsnosti i stvaranju. Sigurno i u banci na tome inzistiraju, ali imaju i brojčane vrijednosti kojima se to dokazuje. Na nacionalnoj razini jedino pravo mjerilo koje jamči dugoročno održivi rast uspjeh je na međunarodnom tržištu. Luković ponavlja i tezu da je rast moguć ponajprije buđenjem investicijskog vala, ali nema dovoljno volje da se pripremi i pokrene takva učinkovita akcija. Spominje ulaganja u turizam, poljoprivredu, energetiku, luke, logistiku. Uočljivo je da klasične industrije tu nema. Bankarima možda spomenuta područja odgovaraju, ali bar bi trebalo razmisliti hoće li to dugoročno postaviti temelje održivog rasta hrvatske ekonomije. Ili je riječ o svojevrsnu gašenju vatre.