Godišnjica ulaska u EU, smjena Slavka Linića s mjesta ministra financija, preporuke Europske komisije za izlazak iz Procedure prekomjernog deficita i prijedlog Željka Rohatinskog o intervenciji HNB u smanjenju kamata za poduzeća su povod da glavni urednik Banke Željko Ivanković pokuša dati odgovor na pitanja ima li Hrvatska ekonomsku politiku, treba li joj, i može li je uopće formulirati

S obzirom na našu temu, činjenica hrvatskog članstva u EU je kontroverzna. Iz nje se može zaključiti oboje: da Hrvatska nema ekonomsku politiku (i da joj ne treba), kao i da je ima, samo je nameće EU. Prema ovom drugom shvaćanju, uvijek neka ekonomska politika postoji, uvijek se nešto radi, ali to nije uvijek koherentno i jasno artikulirano. Sasvim je, na primjer, nejasno jesu li upravo objavljene Preporuke Europske komisije zaista program Hrvatske vlade, odnosno imaju li ikakve veze s čuvenim, iako zaboravljenim, Planom 21. I što im je konačni cilj, tj. kako će stvari izgledati kad se preporuke primijene i ostvare.

Politika koje ima, a kao da je nema

Hrvatska ekonomska politika nije javna, jasna i razgovijetna. Ako je i ima, to je kao da je i nema. Daljnja je teza da je rasprava i artikulacija ekonomske politike nužan (iako ne i dovoljan) preduvjet prevladavanja gospodarske stagnacije, političkog i socijalnog kaosa u kojem se Hrvatska vrti. Iz krize se ne može samo mjerama čiji smisao nitko ne razjašnjava, a sudionici ekonomskog života ih ne prihvaćaju nego ih podnose.

Raspravu pak mora pokrenuti Vlada ili neka adekvatna politička snaga s javnim autoritetom. Slijedi da je pitanje artikulacije ekonomske politike politički problem, problem političke ekonomije. Zaključak je, prema tome, opet isti (a intuitivno gotovo da ga prihvaća cijelo društvo): političko, ako hoćete demokratsko pitanje, ključni je hrvatski ekonomski problem. Pri čemu, naravno, politički pomak ne omogućava automatski ekonomski pomak. Samo otvara vrata.

Milanovićeva lakonska definicija

A sad na argumentaciju. Slavko Linić bio je glavni kreator i gotovo jedini motor dosadašnje provedbe ekonomskog programa Vlade. Činjenica njegovog odlaska sama po sebi zahtijeva preslagivanje. Zato je važno razjasniti što je on zapravo radio i kakvi su mu rezultati. Na žalost, na konferenciji za medije koju je upriličio povodom sukoba s premijerom nismo puno saznali o tome koju je ekonomsku politiku Linić slijedio.

Plan 21, reći će on, no to je u najboljem slučaju samo popis mjera. Nitko ne zna glavnu ideju koja ih drži na okupu. Nikad je nijedan političar nije rekao, a pogotovu je nije do beskraja ponavljao, kao što bi trebalo. Plan 21 nije ekonomska politika. Linić vjerojatno ne razumije razliku. Na žalost, moglo bi biti da je ne razumije ni Mirela Holy, nova politička snaga, koja izjavljuje da u svom političkom djelovanju nastoji na provedbi Plana 21.

„Održivi razvoj" sam po sebi nije ekonomska politika, nego još nedovoljno razvijena norma. I nije nosiva za Plan 21. Paradoksalno, jedina artikulacija ekonomske politike došla je iz usta premijera Milanovića i to na njemu svojstven način, lakonski. U nedostatku šire elaboracije Milanović je ekonomsku politiku sveo na slogane: „uvođenje reda", „rad i red" i slično.

Drugi dio Linićevog istupa još je značajniji za temu. Na primjerima Ine i Malih biskvita Linić je opisao kako se u Hrvatskoj vode i pokreću poslovi. Jako je važno tko se s kime poznaje, tko je s kime prijatelj ili čak rođak. Dosad se to nazivalo rođačkim, klanskim odnosno crony kapitalizmom. Linićeva slika može se smatrati vjerodostojnom čak i ako nije posve istinita. Svi vjeruju da se u Hrvatskoj radi upravo tako, i upravo se tako i sami postavljaju. Linić je mogao biti siguran da će mu se vjerovati ako opiše rođački kapitalizam.

Rođački kapitalizam po zakonu

Ako dakle i nije iznio kako stvarno premijer Milanović radi (a možda i jest), Linić je opisao kako se inače radi, kako svi rade, kako uostalom radi i on sam. Dosad se upravo Liniću prigovarala personalizacija institucija. Utoliko je njegov opis još vjerodostojniji. Pri tome svi paze da sve bude po zakonu, kao da je to dovoljno.

Naravno, nije dovoljno, ali se u Hrvatskoj vrlo teško artikulira što to još nedostaje. Jedan od nedostataka (samo jedan) je jasna i razgovijetna ekonomska politika. U ime argumentacije te teze oslonit ću se na teoriju. U tekstu Nedemokratski kapitalizam i nova tranzicija, koji sam s Velimirom Šonjom objavio 2011 godine, godinu dana prije posljednjih parlamentarnih izbora, rođački kapitalizam nazvan je prirodnom državom, slijedom klasifikacije društava koju su u knjizi Violence and Social Orders razvili North, Wallis i Weingast.

Napredne prirodne države formalno su višestranačke, u njima se sudi po zakonu, no stabilne su zahvaljujući ravnoteži snaga među dominantnim klanovima. Nevolja prirodnih država se razotkriva kad se naruši ta ravnoteža, otvori sukob, a na koju opasnost upravo sluti slučaj ministra Linića. Prirodne države karakterizirane su personalizacijom institucija, onako kako je to bivši ministar opisao. U državama personaliziranih institucija veće poslovne šanse imaju oni iz kruga prijatelja, poznanika, rođaka, školskih kolega ili zemljaka pojedinog dužnosnika. Sve po zakonu.

Visoki stupanj neizvjesnosti

Depersonalizacija institucija pretpostavka je transformacije u društvo otvorenog pristupa, u kojem se prilike otvaraju najširem mogućem krugu. Ta transformacija nije samo zakonodavna, ona zahtijeva javnu komunikaciju, čija je jedna sastavnica artikulirana ekonomska politika. U njoj se ističu razlozi zašto se nositelji institucija ponašaju ovako ili onako, pravila koje slijede, ciljevi kojima teže, što omogućuje i drugima, zapravo svim sudionicima ekonomskog i javnog života da formiraju vlastita očekivanja (čak i o ishodima novih i neočekivanih situacija), da zauzmu svoju poziciju (stranu), da se postave i da planiraju.

Činjenica da se u Hrvatskoj često mijenjaju zakoni, zacijelo se može relativizirati usporednom statistikom s drugim zemljama. Nerazvidnost ekonomske politike puno je dublji problem, izaziva viši stupanj neizvjesnosti: Što oni zapravo hoće, što rade, što će napraviti? Zašto? To malo tko zna.

Zamke nesuradnje

Treći primjer iz kojeg proistječe potreba da Hrvatska diskutira ekonomsku politiku inicijativa je bivšeg guvernera Željka Rohatinskog o promjeni monetarne politike. Ni ta diskusija nije lišena stanovitih personalnih napetosti no u ovom ih se trenutku može ostaviti po strani. Rohatinski je predložio da se putem angažmana centralne banke u trgovanju državnim dugom u konačnici izazove smanjivanje kamata poduzećima i na taj način potakne gospodarska aktivnost. Donekle nespretnom formulacijom o konsenzusu zatražio je da Vlada ne zloupotrijebi predah koji bi joj omogućila centralna banka, da usporedo nastavi s fiskalnom konsolidacijom i strukturnim reformama.

Politika sadašnjeg guvernera Vujčića je suprotna: da se odbijanjem ikakve ideje o olakšicama Vladu prisili na strukturne reforme. Povijest zloupotrijebljenih popuštanja jak je argument za njegov pristup. Hrvatska se središnja banka općenito postavlja nepopustljivo i čvrsto, što u nekim slučajevima znači da inzistira na politici nesuradnje.

Ekonomija je ipak kooperacija

Naravno, reakcija partnera na takav pristup (a o tome postoji nepregledna teorijska literatura) uvijek može biti dvojaka, da prihvate ultimativni zahtjev ili da se povlače iz aktivnosti, da hiberniraju. Ekonomija je bazično ipak kooperacija. Čvrstoća nije uvijek jamstvo uspjeha, stisak može biti prejak. Nije dakle riječ samo o tome da ekonomska politika treba biti deklarirana i razjašnjena, nego je uputno da bude i prihvaćena. Tu je, među ostalim, riječ o uvjerljivosti liderstva i kapacitetu društva. Nije stvar dakle u apriornoj ispravnosti doktrine, nego o okolnostima njezine primjene. Politika, pa tako i ekonomska politika, umijeće je mogućeg. I vjerojatnog.

U slučaju monetarne politike vrlo je vjerojatno da stvar, mimo pojedinačne volje sudionika, završi kako je Rohatinski predložio, ali uz izostanak suradnje s Vladine strane. Ne bi bilo prvi put. Argument su i dalja i novija prošlost, kao i očekivanje dijela javnosti, sudionika ekonomskog života i stanovništva. Društvo, kao i voda, bira lakši put. S druge strane, scenariju koji projicira Vujčić vjerojatnost podiže činjenica da je Hrvatska sad članica EU. Naravno, to još ne isključuje mogućnost kaosa. Kao što nije isključeno da smo već sad u kaosu, upravo zato što Hrvatska nema jasnu ekonomsku politiku.

Politike moraju biti prihvaćene, ne samo podnošljive

Ima li šanse da Hrvatska dobije ekonomsku politiku (osim one koju nam nameće EU, rekao bih s pravom, kad već vlastitu nemamo)? Ima, iako su šanse vjerojatno jako male. U ovom su tekstu istaknute neke karakteristike i pretpostavke da se to dogodi. Ekonomska politika ne može biti skup mjera bez nosive ideje, mora biti jasno artikulirana tako da se prema njoj mogu formirati očekivanja i svatko može zauzeti svoju poziciju. Implementacija mjera usmjerenih na poboljšanje Indeksa globalne konkurentnosti samo je surogat u nedostatku autonomne ekonomske politike, kao i primjena europskih savjeta.

Ekonomska politika je uspješnija ako je prihvaćena nego ako je se podnosi. Mora biti ostvariva, primjenjiva, ne može se društvu i ekonomiji bez kapaciteta uspješno nametati ekonomska politika kojoj nisu dorasli. Autori u lipanjskom broju časopisa ističu da ekonomska politika mora biti koordinirana, da parcijalne politike, fiskalna, monetarna, politika dohodaka, tržišta rada itd., ništa ne mogu postići izolirano.

Stranke nisu raspoložene baviti se ekonomskom politikom

Pitanje je, međutim, je li Hrvatska uopće kapacitirana za artikulaciju uvjerljive i provedive ekonomske politike? Za to treba podataka i znanja, čime se nismo istaknuli. Redovito bi potreba artikulacije ekonomske politike završila bila nadomještena izradama bekrajnih i besplodnih strategija.

S druge strane, dok hrvatskom javnošću dominira histerija i parcijalni pogled suvisla ekonomska politika nastaje iz razložne diskusije. Napokon, stranke, od kojih sve treba početi, nisu uopće u raspoloženju da se bave ekonomskom politikom, iako im rejting spušta upravo nesposobnost suočavanja s gospodarskom situacijom.