Vladimir Ferdelji poslovnim je krugovima dobro poznat kao dugogodišnji direktor uspješne tvrtke Elektro-Kontakt i osoba aktivna u civilnim organizacijama vezanim uz gospodarstvo, od raznih tijela Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske udruge poslodavaca, do udruge hrvatskih menedžera Croma, kojoj je trenutačno na čelu. Široj javnosti poznat je postao kada je nakon samo mjesec dana na mjestu pomoćnika ministra prometa Zlatka Komadine morao otići iz Vlade jer je u intervjuu tjedniku Globus izjavio da Vlada nema hrabrosti provesti duboke reforme. Nije član nijedne stranke, ali Ferdelji ne krije da bitku za mjesto gradonačelnika smatra samo usputnom stepenicom na putu do preuzimanja vlasti u državi za savez HSLS-a i HSS-a.

"S gradonačelničke funkcije može se mnogo toga napraviti, ali to nije ni u kojem slučaju ni približno dovoljno da bi se korjenito promijenio život građana. Prema tome, morat će se dignuti državna razina. Građanima će Grad Zagreb biti važan pilot-projekt. Ako tu uspješno obavimo našu funkciju, mislim da ćemo imati velike šanse u savezu s lokalnim strankama, u savezu sa svima osim s onima koji su do sada obnašali vlast i pokazali da nemaju nikakve namjere učiniti ovu zemlju boljom za njene stanovnike. Očito je da je stanje u državi vrlo slično kao i u lokalnim sredinama, pa i Zagrebu, i da se objektivno ovo društvo ne može promijeniti ako se ne takne i državna razina. Ako se pokaže dobrim ono što radimo u Gradu Zagrebu, onda će se sasvim sigurno savez proširiti na državnu razinu i pokušati Hrvatskoj donijeti potrebne promjene", rekao je Ferdelji.

Kako je tekla vaša poslovna karijera?

- Jako sam ponosan na Križanićevu gimnaziju koja mi je dala opću kulturu i na strojarski fakultet koji mi je dao silna znanja o tehnici i tehnologiji kojih se nikad nisam posramio nigdje u svijetu. Cijela moja poslovna karijera vezana je uz Elektro-Kontakt. Tamo sam došao kao pripravnik, vrlo brzo postao tehnolog, pa onda rukovoditelj tehnologije, direktor OUR-a u socijalizmu i na kraju 1990. godine generalni direktor. Do kraja 2011. obnašao sam tu dužnost. Duboko vjerujem da sam u tvornici u kojoj većinsko vlasništvo imaju stranci vjerojatno hrvatski rekorder jer sam imao šest mandata. Nismo samo modernizirali tvornicu da se ne mora sramiti nijednog pogona u Europi, nego smo uspjeli s istim brojem ljudi pet puta povećati proizvodnju. Jako sam ponosan na taj dio karijere.

Zašto ste nakon 21 godine na čelu Elektro-Kontakta, najvećeg svjetskog proizvođača regulatora za štednjake, ušli u politiku?

- U gospodarstvu sam se uvjerio da možete na mikrorazini napraviti sve što je moguće. Kad je u koncern kojem je Elektro-Kontakt pripadao stigla mlađa garnitura, počeli su se baviti konkurentnošću zemalja. Posljednjih pet godina borio sam se s idejom da se zbog profitabilnosti ta proizvodnja ne iseli iz zemlje. Bilo mi je potpuno jasno da ako se takva državna politika nastavi, a nastavila se, neće biti šanse ni za takva krasna poduzeća kakav je Elektro-Kontakt. Zbog toga sam na poziv Zlatka Komadine pokušao pomoći ovoj vladi. Ako se sjećate, nakon mjesec dana rekao sam ono što sada svi govore. Ja sam to rekao na vrijeme. Sada više nije vrijeme, ovaj narod nije spreman gledati Čačića kako ne radi ništa i svakih šest mjeseci produžuje rokove kad će biti bolje. Da smo krenuli odmah, imali bismo nekakve šanse da se nešto napravi. Sad više nemaju nikakve šanse jer narod jednostavno ne vjeruje tim ljudima koji kadroviraju sa svojim kadrovima, sa suboptimalnim rješenjima, koji nastavljaju lošu monetarnu politiku i zatvaraju poduzeća. Njihovi katastrofalni rezultati još su gori od HDZ-ovih. Mislim da je to jedna završena priča koja je, na kraju krajeva, pokazala da se, unatoč promjeni političke strukture, politika u svojim bitnim elementima ne mijenja.

Zašto ste se odlučili za suradnju s HSLS-om?

- Ostale su mi dvije opcije - ili da mirno dočekam penziju, ili da se politički angažiram. Došao je Darinko Kosor sa svojom idejom da reformirane stranke HSS, HSLS i druge opcije koje će im se vjerojatno priključiti trebaju jednu osobu za gradonačelnika koja nema mrlje u karijeri, koja je imala priliku ukrasti, a nije ukrala. Odlučio sam se kandidirati jer kad se ne bih kandidirao ostalo bi pitanje jesam li mogao napraviti nešto više nego što sam dosad u životu napravio.

Kao jednu od ključnih točaka svog programa naveli ste riječno povezivanje Zagreba?

- To je jedan od strateških projekata za Hrvatsku, ali Zagreb u njemu igra važnu ulogu. Taj prometni smjer trebao bi nizinskom prugom povezati luku u Rijeci sa čvorištem u Zagrebu, najvjerojatnije u Rugvici, otkuda bi Sava trebala biti plovna do Siska. Omogućio bi se riječni promet dalje do Dunava, a time i preko kanala Rajna-Dunav do cijele zapadne Europe. To bi bio najjeftiniji put. Izuzetno je važno što se vrlo veliki i važni svjetski igrači - Kina, Njemačka, Francuska - pojavljuju kao potencijalni koncesionari koji bi uložili pet milijardi kuna u prugu, a uvjeren sam da bi se našlo koncesionara i za projekt Sava-Sava. Taj bi projekt Zagrebu dao riječnu luku, a riješio bi i razinu podzemnih voda, energetsko pitanje s četiri hidrocentrale i donio Zagrebu 360 hektara najboljega građevinskog zemljišta.

Zašto ćete svoje velike projekte slati na referendum?

- Svi projekti koji traju dulje od jednog mandata moraju se izglasati na referendumu kako bi obvezali one koji dođu nakon izbora. Moramo razmišljati dugoročno. Ako stanovništvo odluči da želi imati Zagreb na Savi, onda će ga imati. Mi ćemo ga započeti, a ne znam tko će ga završiti.

Zagovarate i industrijalizaciju Zagreba. Kako provesti nešto protiv čega se država bori već 20 godina s gradonačelničke funkcije?

- Tu su oružja vrlo slaba, ali postoje. Sve ono što Zagreb uzima od gospodarstva, od komunalnih naknada pa nadalje, može se učiniti bolje. Prazni lokali u Zagrebu mogli bi biti besplatno s počekom dodijeljeni ljudima koji će u njima proizvoditi. Komunalne naknade trebale bi se otplaćivati dugoročno, a ne onda kad poduzetnik ima najmanje novca. Zagreb ima velike mogućnosti u povezivanju fakulteta i gospodarstva. Malim i srednjim poduzetnicima mora se omogućiti razvoj i tu postoji mogućnost osnivanja tehnološkog parka. Ključni prioritet gospodarstva trebala bi biti proizvodnja. Riječ je o industrijama u koje je prije svega ugrađeno znanje i malim nišama. Mi smo mala zemlja i ono što radimo moramo raditi najbolje na svijetu. Tek se tako može postići svjetska konkurentnost. Naravno, to je mnogo teže u zemlji koja vodi ovakvu monetarnu politiku, koja je ovako skupa. Nadam se da ćemo u dvije-tri godine pokazati da se sve može. To će nam biti glavni oslonac i za promjenu politike na državnoj razini. Nadam se da prije toga neće doći do sloma.

Nije li slom možda potreban?

- Ako dođe do sloma, problemi će se isto riješiti, ali će onda račun biti najskuplji, pogotovo za ovako malu državu kakva je Hrvatska. Morali bismo sve učiniti da naše probleme riješimo odlučno, čvrsto, ali još u nekakvoj mirnoj situaciji. Tu je svakako važno pitanje banaka. Vjerojatno ste upoznati s islandskim rješenjem i još nekoliko država koje su postupile slično.

To su zemlje koje su pustile da propadnu banke, a spasile gospodarstvo. Kod nas se radilo obrnuto.

- Kod nas se radilo obrnuto jer oni koji vode ovo društvo misle da su važnije banke od tvornica i da su važniji trgovački centri od tvornica. Ti ljudi nemaju pravo. Oni su to pokazali kroz 20 godina, koliko se vodi ista politika i mi sve dublje tonemo, sve više smo zaduženi, sve je više nezaposlenih, sve lošije živimo. Najveći izvozni proizvod u Hrvatskoj danas je obiteljsko zlato koje se otkupljuje po otkupljivaonicama koje su niknule svuda. Dakle, ono što su generacije skupljale danas se prodaje i to je hrvatski izvozni proizvod. Duboko vjerujem da ovaj narod ima volje, znanja i marljivosti proizvesti svjetski vrijedne proizvode i uklopiti se u svjetsku podjelu rada.