Počeci ove krize sežu u 2007. i 2008. godinu. Tada se govorilo o slomu neoliberalnoga ekonomskog modela i povratku kejnezijanizma. Malo više od dvije godine kasnije posvuda su vidljive posljedice nove ekonomske ideologije. Deficiti i dugovi država, od SAD-a preko Europe do Japana (koji je malo starija priča), dosegnuli su neslućene razmjere. Zastupnici ekstremno ekspanzivne fiskalne politike ističu da su državni deficiti i rastući dugovi bili nužni radi korekcije "tržišnoga grijeha" koji je, navodno, uzrokovao krizu. Smatraju da bi recesija postala nalik Velikoj depresiji da vlade nisu intervenirale s takvom fiskalnom odlučnošću. Međutim, to je pogrešna logika. Podsjeća na liječenje raka prevelikom dozom kemoterapije. Iako je već i sama terapija kontroverzna, vlade je točnije usporediti s poludjelim liječnikom koji kontinuirano povećava terapijsku dozu bez ograničenja. U početku se, unatoč nuspojavama, javlja poboljšanje. No kad doza postane prevelika, pacijent umire, i to brže nego u slučaju da je u početku odbio terapiju.

Odbijaju uvjete zajma
Europske vlade u odgovoru na ovu krizu nisu pronašle optimalnu kombinaciju monetarne, fiskalne i strukturne politike. Ako fiskalnu politiku gledamo izolirano, očito je da nisu pronašle ni njezin pravi intenzitet. Zbog toga se problemi počinju multiplicirati. Fiskalno najneurednije države predvođene Grčkom dobivaju crvene kartone od investitora koji više ne žele kupovati njihove obveznice upitne vrijednosti. Europa je zbog toga šest mjeseci tražila rješenje za Grčku. Još neki dan mislila je da ga je pronašla u vidu zajma solidarnosti, čiji je iznos pojačan s MMF-ovim udjelom na 110 milijardi eura. No tada se dogodilo nešto neočekivano. Tržišta su reagirala naglo, ali - prema dolje. Tržišta ne vjeruju da je grčko rješenje trajno i održivo. Iznenađeni takvom reakcijom europski političari najavljuju rat tržištu (Barroso) i ubrzano rade na planovima za uspostavu navodno nezavisne europske rejting agencije. Međutim, problem je u tome što je složenost fiskalnog problema u velikom broju zemalja EU tako velika da grčki paket jednostavno izgleda - neuvjerljivo. Tome su najmanje dva razloga. Prvo, bilo je potrebno dugih šest mjeseci teškoga političkog pregovaranja da bi se došlo do aktualnog paketa pomoći za Grčku. I dalje je upitno hoće li (vjerojatno hoće) u nekim parlamentima EU proći amandmani na državne proračune ili zakoni bez kojih Grčka neće dobiti obećani kredit. Drugo, Grci objektivno dobivaju izdašnu pomoć (zajam po kamatnim stopama koje su niže od onih koje bi morali platiti da se zadužuju na tržištu), a "zauzvrat" odbijaju uvjete toga zajma (dramatična redukcija javne potrošnje) jer nisu sposobni postići nacionalni konsenzus o fiskalnoj prilagodbi. Zbog toga se lanac uličnih demonstracija pretvorio u slučajna ubojstva u ime "pravednijega rasporeda tereta krize". Simbolika slučajnoga gubitka ljudskih života strašno je duboka jer razara moralnu infrastrukturu europske solidarnosti.

Nakon što su urednije europske zemlje jedva uspjele politički "progutati" pomoć rastrošnom rođaku na jugu kontinenta, sada dodatno moraju "progutati" i to da rođak reagira kaotičnim i nepredvidljivim ponašanjem u političkoj kulturi koja je jako daleka od sjevernjačke težnje dogovoru. Strpljenje i solidarnost nisu bezuvjetne kategorije. Stoga će se vjerojatno sve glasnije postavljati pitanje je li ovo s Grčkom moglo proći drukčije. Pogotovo nakon što sutra na "navoz" stignu problemi Portugala kojemu je već najavljeno obaranje kreditnog rejtinga zbog fiskalnog nereda. I nakon Portugala ima još kandidata, a ne vidim mogućnost za političko naprezanje koje bi svakom sljedećem rastrošnom rođaku osiguralo poneki zajam solidarnosti po povoljnijim kamatnim stopama. Kako je Europa samu sebe uhvatila u tu zamku? Eurozona je talac ideje da bi projekt eura propao ako bi neka zemlja članica proglasila moratorij na otplatu svojih dugova. Ova tvrdnja, odnosno osjećaj, ne zasniva se na nekoj osobitoj ekonomskoj teoriji, nego na mutnoj političkoj intuiciji. Nasuprot njoj stoje činjenice koje govore o tome da kroz cijelu povijest, pa i danas, postoje brojne federacije i konfederacije, čije su članice plaćale vrlo različite kamatne stope na svoje dugove. To znači da su tržišni sudionici vrlo različito procjenjivali vjerojatnost naplate njihovih dugova (a sve su koristile istu valutu). Dolaru nije naštetilo to što je u posljednjih sedamdesetak godina oko 600 puta zabilježeno neplaćanje neke jedinice lokalne uprave i samouprave od kojih je najpoznatiji slučaj Orange Country, Kalifornija.

Premda su svi ti stečajevi iznosima bili daleko manje značajni od grčkoga duga, princip je isti. Nakon moratorija sjeda se za stol, dug se restrukturira (znaju se pravila i institucije zadužene za to) i nakon početne nervoze situacija se u nekoliko mjeseci ili najduže godinu do dvije stabilizira. Plašeći se moratorija i restrukturiranja duga Europa se opasala lancem nevjerodostojnih reakcija koje se nadograđuju jedna na drugu. Kulminacija tih reakcija je govor Angele Merkel koja zastupnike Bundestaga uvjerava da je odobrenje pomoći Grčkoj pitanje opstojnosti Europe i Njemačke u njoj. To je pretjerivanje nastalo zbog dugog niza loših politika: Europa je prvo donijela pravila iz Maastrichta i Pakt o stabilnosti i rastu u kojemu je odredila limite na deficite i javni dug pa ih svjesno nije poštivala. Potom je odlučila da će socijalizirati posljedice nepoštivanja tih limita jer bi individualizacija krivnje za fiskalnu nedisciplinu iz nekoga apstraktnog razloga navodno nagrizla same temelje eurozone. Na kraju je socijalizaciju izvela tako da je vrlo malo vjerojatno da će se drugi ili treći nedisciplinirani rođak moći spašavati prema istim pravilima igre. Drugim riječima, socijalizacija je izvedena prema principu premalo, prekasno i nevjerodostojno.

Raspodjela troška
Zbog toga je nervoza eskalirala upravo nakon objavljivanja paketa pomoći za Grčku. Razlog eskalacije je u tome što ovdje više nije riječ o Grčkoj. I nije riječ o (ne)otplati javnoga duga u jednoj članici eurozone. Riječ je o tome da Europa počinje plaćati ukupnu cijenu fiskalne nediscipline, iluzije o beskonačnoj ulozi države u gospodarstvu (poludjeli liječnik koji kontinuirano povećava dozu s početka ove priče). Najvažnije od svega, Europa plaća cijenu zaborava na važnost strukturnih reformi koje bi trebale povećati konkurentnost. Lanac puca tamo gdje je najtanja karika. A takve se karike ne popravljaju, one se mijenjaju. Zamjena najslabije karike je metafora za restrukturiranje duga, pri čemu trošak restrukturiranja snose dužnici i vjerovnici, a ne stotine milijuna poreznih obveznika.