Kaotična demontaža političkog i gospodarskog sustava u sovjetskom bloku, koja je počela nakon pada Berlinskog zida 1989., zatekla je poslovni svijet na Zapadu nepripravnim. On se, kako to dobro znam, jer sam u toku profesionalnoga novinarskog bavljenja tom regijom bio konzultiran od zapadnih banaka i velikih kompanija, bio sedamdesetih i osamdesetih godina lijepo prilagodio poslovanju sa sustavom gdje je glavni - i zapravo jedini - igrač bila država.

Njima je konvenirala politička stabilnost tamošnjih režima koja im je dopuštala da iz godine u godinu posluju s istim dužnocima, na koje su se mogli osloniti da će osigurati redovnu isplatu profita od isprva skromnih, a potom sve brojnijih i unosnijih poslova i zajedničkih investicija s tamošnjim državnim poduzećima. A onda, iznenada, nakon 1989., diljem regije izniknuo je niz novih igrača kojima je bila zajednička jedino prijeka potreba za novim kapitalom za hitni gospodarski oporavak ili čak pusto preživljavanje nakon ukidanja tzv. Savjeta za uzajamnu pomoć (SEV), tijela koje je iz Moskve koordiniralo trgovinu i investicije diljem sovjetskog bloka. Najbolnije za mnoge zemlje u regiji bilo je drastično smanjenje (ili čak potpuno dokinuće) sovjetskih energetskih i drugih subvencija. Dok se većina zapadnih veterana bavljenja i poslovanja s "Istokom" još zbunjeno pitala kako pomoći dotadašnjim "satelitskim" zemljama, javio se Jacques Attali, bliski savjetnik francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda, s hrabrom i originalnom idejom: da stare kapitalističke i novopečene postkomunističke demokracije zajednički osnuju snažnu banku koja bi ciljano - i to ostvarujući profit - investirala u projekte gospodarske obnove i razvitka u bivšim komunističkim zemljama. Tako bi se ohrabrilo privatne investitore iz Europe, Amerike i Azije da se također ondje angažiraju. Istodobno bi banka imala politički mandat da promiče slobodno tržište, višestranačje i vladavinu prava u tim državama. Načelni sporazum o osnivanju današnje Europske banke za obnovu i razvoj (European Bank for Reconstruction and Development - EBRD) postignut je 1990. i potpisan početkom 1991., uz prethodni neformalni dogovor između Londona, Pariza i Washingtona da prvi predsjednik banke bude Francuz (Jacques Attali), a prvi potpredsjednik Amerikanac (ugledni, sada umirovljeni bankar Ron Freeman), te da joj sjedište bude u Londonu kako je to izričito tražila tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher.

Briljantni, ali i kontroverzni Attali nije dugo ostao na čelu banke, koja je nastavila uspješno funkcionirati pod vodstvom njegovih nasljednika, ljudi od formata. Predsjednici za koje sam radio od 1999. do 2007. kao politički savjetnik zadužen za Baltik te srednju i jugoistočnu Europu bili su Horst Köhler, prije njemački bankar, a danas predsjednik Njemačke, i Jean Lemierre, prijašnji šef francuskog ministarstva financija, koji je u EBRD-u odslužio dva vrlo uspješna mandata. Danas EBRD djeluje u 29 zemalja koje uključuju i Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan u srednjoj Aziji te Armeniju, Azerbajdžan i Gruziju na Kavkazu jer su u vrijeme potpisivanja sporazuma o osnivanju EBRD-a 1991. bile republike tada još postojećeg SSSR-a, jednog od potpisnika sporazuma. (Odnedavna djeluje EBRD i u Turskoj.) Guvernerski odbor EBRD-a, koji danas zasjeda na Godišnjoj skupštini banke u Zagrebu, sačinjavaju ministri financija 61 zemlje koji su dioničari u banci kao i predstavnici - također dioničara - Europske unije (EU) i njezine banke, Europske investicijske banke (EIU). U cijeloj regiji u kojoj djeluje, a koja se sastoji od 29 zemalja, EBRD je do sada investirao iz svojih sredstava oko 48 milijardi eura u projekte vrijedne oko 148 milijardi eura. Svih dosadašnjih godina banka je poslovala s profitom i samo se jedanput ozbiljno "opekla" - a to je bilo nakon financijskoga kraha u Rusiji 1998. godine. U EBRD-u se reagiralo na ovu sadašnju svjetsku financijsku krizu vrlo promptno, pa je tako u toku 2009. banka investirala u cijeloj regiji 7,9 milijardi eura, dvostruko više nego 2008. godine. Banka je također odigrala vodeću ulogu u tzv. Bečkoj incijativi, koju su međunarodne financijske institucije poduzele na vrhuncu krize 2009. kako bi se osiguralo da velike zapadne komercijalne banke ostanu u regiji.

U tu je svrhu stvoren zajednički "financijski paket" u visini od 25 milijardi eura. Zbog financijske krize EBRD je u posljednje vrijeme opet postao aktivniji u srednjoj Europi odakle se već bio gotovo povukao. Za EBRD je specifično, a i po tome se razlikuje od drugih međunarodnih financijskih institucija kao što su Svjetska banka (WB) u Washingtonu i već spomenut EIB u Luxembourgu, da EBRD ne investira preko vlada i državnih institucija u pojedinim zemljama, nego izravno u konkretne projekte, i to pretežito (iako ne i isključivo) u one u privatnom sektoru. To je u skladu s filozofijom banke da jačanje privatnog sektora - i to osobito srednjih i malih tvrtki - jača pluralizam u političkoj sferi. U Hrvatskoj, na primjer, u koju je banka do sada investirala sveukupno oko dvije milijarde eura, oko 70% svih projekata su u privatnom sektoru. Svoj politički mandat realizira EBRD kroz sistematski dijalog ne samo s državnim i drugim javnim institucijama u pojednim zemljama nego i sa središnjim bankama, nadzornim tijelima te poslovnim i drugim udrugama. Banka je vrlo aktivna u promicanju programa štednje u proizvodnji i potrošnji energije u okviru programa zaštite okoliša.

Kao politički savjetnik u više sam navrata sudjelovao u živim susretima s aktivistima civilnog društva kada su, primjerice, komentirali - katkada vrlo kritički - planirane projekte EBRD-a u pojedinim zemljama. Ta se aktivnost ne odvija u politički zrakopraznom prostoru. Ulogu političkog mentora i nadziratelj rada EBRD-a u ime javnosti ima, na temelju sporazuma iz 1991., Vijeće Europe u Strasbourgu. Odnos s Vijećem Europe shvaća se vrlo ozbiljno u banci, kako to dobro znam jer sam bio zadužen za suradnju s Vijećem. Jedanput godišnje posjeti delegacija parlamentaraca iz Vijeća Europe EBRD u Londonu kako bi se na licu mjesta informirala o raznim aspektima rada banke, a predsjednik banke jedanput godišnje odlazi u Strasbourg na sastanak Parlamentarne skupštine Vijeća i podnosi izvještaj o kojemu parlamentarci raspravljaju, a predsjednik odgovora na njihova pitanja. Mene su upravo ti vrlo pozitivni susreti, kako u Londonu, tako i u pratnji predsjednika u Strasbourgu s parlamentarcima (pa tako i onima iz Hrvatske), još više učvrstili u uvjerenju da je EBRD korisna institucija koja ispunjava očekivanja svojih utemeljitelja.