Kad god neka banka u Europi zapadne u ozbiljne nevolje, sablast krize ponovno podiže svoju glavu. Je li to samo širenje panike ili moramo dugoročno živjeti pod Damoklovim mačem?
„Banco Esprito Santo - glasine o stečaju u Portugalu", "Novi bankarski skandal u Bugarskoj", dva su novinska naslova objavljena prošlog tjedna.

Gdje god u Europi jedna banka zapadne u poteškoće, kriza navodno nije daleko. U slučaju bugarske "Corp-Bank" je vlada priopćila kako će zbog spasa banke morati napraviti novo zaduženje i pozajmiti oko milijardu eura.

„Takvih slučajeva će biti i ubuduće", uvjeren je Andreas Dombret, član Upravnog odbora Njemačke savezne banke koji kaže :

„To se uopće ne može isključiti. Naprotiv".

Ako jedna zemlja, kao što je Bugarska, inače najsiromašnija u EU, pravi tako velike dugove, onda će to utjecati na čitavo gospodarstvo te zemlje. U tom slučaju ta članica EU mora korigirati svoje ciljeve o budžetskom deficitu. Planirano je da to bude 1,8 posto, međutim, sada bi to moglo iznositi i više od tri posto bruto domaćeg proizvoda.

„U trenutnoj financijskoj klimi, kada su u SAD i EU kamate najniže u povijesti, lako može doći do nepravilnosti u bankarskom sektoru", kaže Dombret.

„Mješavina niskih kamata i inflacije s visokom likvidnošću vodi prema tome da se se na financijskom tržištu ponovno krene u lov na dobit", pojašnjava Dombret.

U tako usijanoj situaciji se povećavaju kriminalna djela kao što se može vidjeti na slučaju bugarske banke ili može doći do zakazivanja menadžera koji banku mogu dovesti u tešku poziciju.

Glasine da jedna banka ima poteškoće može tu instituciju dovesti u nezavidnu poziciju. Naime, mnoge štediše, strahujući od gubitka ušteđevine, žele odmah podignuti novac, što banka u pravilu nije u mogućnosti realizirati, tako da dolazi do insolventosti. Ekonomski stručnjak sa Sveučilišta u Kölnu, Thomas Hartmann-Wendels, kaže kako kod banaka uvijek postoji opasnost od „zaraze".

„Ako jedna banka ostane na cjedilu, povjerenje u druge banke je često poljuljano. Ili, recimo, da su banke međusobno uzimale kredite i na taj način došle u teške pozicije. To su učinci sustava koje, kao takve, u realnom gospodarstvu ne poznajemo", kaže Hartmann-Wendels.

Zbog aktualnih turbulencija se bugarska vlada odlučila uključiti u europsku bankarsku uniju. Ministri finacija eurozone na taj način žele regulirati odnose s posrnulim bankama. U prvom planu je ipak pitanje odgovornosti, tako da štetu ne moraju uvijek plaćati porezni obveznici. Prije nego zaživi bankarska unija u 128 najvećih europskih banaka će biti provjereno stanje i proveden tzv. stres test.

Andreas Dombret, član Upravnog odbora Njemačke savezne banke, kaže da ako neka banka i položi stres-test, i dalje postoji mogućnost da zapadne u poteškoće.

„I dalje je pitanje što analitičari traže", kaže Dombret i navodi usporedbu iz medicine.

„Ako radite pretragu virusa, onda ne tražite sve viruse koji postoje. Pretraga se koncentrira na onaj čije postojanje je najvjerojatnije".

Hartmann-Wendels također upozorava da se ne precjenjuje stres-test. U pojedinim slučajevima rezultati nisu dali očekivane rezultate: „Sudjeluje veliki broj analitičara koji stavljaju banke pod povećalo i koji tamo okreću svaki kamen. Na kraju ne mogu adekvatno obraditi veliki broj podataka, pa se zbog vremenskog ograničenja vrate na paušalne pretpostavke i pojedinačno i nepotpuno promatranje situacije u svakoj banci".

Mora li jedna banka po svaku cijenu mora biti spašena? Andreas Dombret podsjeća da su menadžeri banaka dio našeg tržišno-gospodarskog sustava. U temeljne principe tržišne ekonomije pripada da se poduzetnici i banke, ako nemaju uvjerljivog poslovnog modela, isključe s tržišta. Zbog toga je on mišljenja da banke mogu i propasti.

Međutim, prije toga mora biti definirano koja banka i pod kojim uvjetima je "too big to fail". Dakle, što za sustav znači propast te banke. Dombert i dalje čeka na „uvjerljivo rješenje tog pitanja":

„Ne bi smjeli biti ovisni o pojedinim velikim, međunarodno umreženim bankama, koje imaju potencijal ucjenjivati društvo jer su jednostavno velike".

Šta ako neka banka, koja se i i dalje bude smatrala „"too big to fail", ipak ode u stečaj? Moraju li u tom slučaju u pomoć priskočiti porezni obveznici? Andreas Dombret nije zabrinut i ukazuje na redoslijed odgovornosti koje su propisane u bankarskoj uniji. U tom slučaju prvi „plaća vlasnik banke, nakon toga njezini vjerovnici, dok su porezni obveznici na kraju".

Nejasno je međutim koliko brzo se može doći do tog kraja. Hartmann-Wendels je u svakom slučaju skeptičan.

„Mislim da države nikada neće ne ispuniti obvezu ako zaista dođe do masovne krize koja bi mogla pogoditi više banaka".