Dok američko gospodarstvo šepa prema drugoj obljetnici stečaja Lehman Brothersa, anemičan rast ostavio je nezaposlenost u glibu blizu deset posto s malim izgledima za skoro znatnije poboljšanje. Dok se približavaju kongresni izbori u studenom, Amerikanci se ljutito pitaju zašto Vladina hiperagresivna politika poticaja nije preokrenula loše stvari. Što se može još učiniti? Iskren odgovor, ali onakav kakav malo birača želi čuti jest da ne postoji čaroban štapić. Bilo je potrebno više od desetljeća da se iskopa današnja rupa, pa će i izlazak iz nje potrajati neko vrijeme. Kako smo Carmen Reinhart i ja upozorili u našoj knjizi koja je izašla 2009., u kojoj govorimo o 800 godina dugoj povijesti financijskih kriza (s ironičnim naslovom "Ovaj put je drukčije"), polagan, dugotrajan oporavak s održivom nezaposlenošću je ostavština duboke financijske krize.

Kako povećati zaposlenost?
Zašto je tako teško naglo povećati zaposlenost nakon financijske krize? Jedan od razloga, naravno, jest taj da financijskom sustavu treba vremena da ozdravi, a time i da krediti opet započnu teći normalno. Upumpavanje golemih sredstava poreznih obveznika u financijske monstrume ne rješava dublji problem poražavajuće razine prerastrošnosti društva. Amerikanci su se zaduživali i kupovali dok nisu poplavili u licu, misleći da će stalno podizanje cijena na tržištu nekretnina za stanovanje oprati sve financijske grijehe. Ostatak svijeta ulijevao je novac u SAD, što je stvorilo privid da je život besplatan. Čak i sada mnogi Amerikanci vjeruju da je jednostavno rješenje za probleme nacije da se smanje porezi i poveća privatna potrošnja. Rezanje poreza svakako nije loše kao princip, posebice kao potpora dugoročnom ulaganju i rastu. Međutim, postoji nekoliko problema u "evanđelju" o nižim porezima. Prvo, ukupan dug javnog sektora već se opasno približio razini od 119 posto BDP-a, a takav je vrhunac dosegnut nakon Drugoga svjetskog rata. Neki strastveno tvrde da sada nema vremena da se brinemo o budućim dužničkim problemima, ali ipak smatram da nam bilo kakva realistična procjena srednjoročnog rizika ne dopušta jednostavno odbacivanje takve brige. Drugi problem sa smanjenjem poreza jest taj da će ono imati samo ograničeno dobar utjecaj na potražnju u kratkom roku, s tim da bi privatni sektor snosio znatan dio sredstva za sanaciju pretjerano loše zaduženih bilanci. Na kraju je tu pitanje pravednosti.

Prema nekim izračunima, gotovo polovica svih Amerikanaca ne plaća porez na dohodak pa bi rezanje poreza iskrivilo vrlo nejednake raspodjele dohotka. Odgoda održavanja jednakosti dohotka jedna je od mnogih neuravnoteženosti koju je izgradilo američko gospodarstvo tijekom pretkriznog buma. Ako se ta rana zagnoji, političke posljedice mogu biti ozbiljne, uključujući trgovinski protekcionizam, a možda i socijalne nemire. Oni koji misle da bi vlada trebala olabaviti u vezi s privatnom potrošnjom naglašavaju da postoji obilje rastućih projekata - točka koja bi trebala biti očita svakome tko je upoznat s američkom pohabanom infrastrukturom. Isto tako transferi do državne i lokalne uprave, koje imaju ustavno ograničen opseg za posuđivanje, pomoći će usporiti otpuštanja učitelja, vatrogasaca i policije. Ali, nažalost, ni kejnzijansko upravljanje potrošnjom nije lijek za sve. Niti vlada uvijek može biti poslodavac posljednje instancije. Dok smanjenje poreza povećava dugoročnu produktivnost, širenje državnog sektora jedva može biti recept za gospodarsku vitalnost. Sigurno ima mnogo korisnih aktivnosti koje vlada može poduzeti u tržišnoj ekonomiji, ali pomahnitala orgija poticane potrošnje ne pridonosi racionalnoj raspravi o tome što bi to trebalo biti. I naravno, tu je opet pitanje golemoga nacionalnog duga.

Podizanje inflacije
Politika zemalja G20, čiji je cilj postupna stabilizacija rasta državnog duga i njegovo usklađivanje s rastom nacionalnog dohotka do 2016., čini se razumnim pristupom balansiranju kratkoročnih poticaja protiv dugoročnih financijskih rizika, pa čak i po cijeni dugoročnije nezaposlenosti. Dok se Amerika suočava s granicama fiskalne politike, monetarna politika može učiniti više, kako je to precizirao predsjednik Saveznih rezervi (Fed) Ben Bernanke u nedavnom govoru u Wyomingu. S oslabljenim kreditnim tržištima, Fed bi mogao kupiti više državnih obveznica ili dugova privatnog sektora. Bernanke je ukazao na mogućnost privremenog podizanja Fedove srednjoročne ciljane inflacije. S obzirom na veliku prezaduženost javnog i privatnog sektora koja je pred nama, kao i mog nepovjerenja u sposobnost američkoga političkog i pravnog sustava, dvije ili tri godine blago povišene inflacije čini mi se kao najbolja od mnogih loših opcija i daleko poželjnija od deflacije. Dok se Fed dvoumi u vezi s kompromitiranjem svoje dugoročne neovisnosti, ne vjerujem da će se prije nego što sve bude gotovo iskoristiti svi alati koje je zacrtao Bernanke. Amerikanci će morati biti strpljivi mnogo godina koliko će financijskom sektoru biti potrebno da povrati svoje zdravlje i dok se gospodarstvo polako ne izbavi iz svoje rupe. Vlada svakako može pomoći, ali svi trebamo biti oprezna što se tiče brzih rješenja.