Posljednje dvije godine dobili smo sigurnu potvrdu, da je sistemski rizik neprijatelj broj jedan svjetskim tržištima kapitala. Ako su se, uz prisutnost sistemskog rizika, u razdoblju od zadnje dvije godine rezultati poduzeća drastično pogoršali, opasnosti sistemskog rizika nismo tako eksplicitno osjetili. Međutim, to se ne može reći za posljednja tri mjeseca. Većina rezultata poduzeća je iznad očekivanja analitičara, neka su i znatno bolja, ali sve dalje eksponirani i izloženi sistemski rizik neumoljivo smanjuje svjetske dioničke indekse. Najveći sistemski rizik sada predstavlja Europa, zbog država sa nagomilanim fiskalnim problemima, a posljedično postaje upitan i opstanak zajedničke valute. Na periferiji tih događanja, u prvi plan izbija Kina kao sve veći sistemski rizik. Kina u svojoj dimenziji ''poticanog'' proteklog brzog gospodarskog rasta, koji bi u slijedećih godinu do dvije mogao pokazati svoje slabosti. Malo detaljnije ćemo pogledati trenutno stanje na relaciji Europa - SAD, odnosno u kojoj mjeri bi europski problemi mogli negativno utjecati na ekonomiju u SAD. Ako se prisjetimo godinu dana unazad, Europa je bila radi nekretninske krize u SAD, pogođena znatno više nego što je bilo za očekivati.Zbog spomenutih problema država europske unije, moglo bi doći do:
a) smanjenja američkog izvoza, zbog jakog dolara i slabije europske potražnje;
b) pada cijena dionica potrošnih i investicijskih dobara;
c) zaoštravanja i smanjenja kreditne aktivnosti.
Ovo zadnje bio bi razlog uglavnom zbog ponovnog značajnog pogoršanja kvalitete investicijskih portfelja (kredita i ostalih plasmana) u američkim bankama. Sva tri navedena faktora ne utječu posve negativno, pošto je kao posljedica jakog dolara došlo do pojeftinjenja sirovina. Npr. nafta je pojeftinila sa 80 na sadašnjih 70 dolara po barelu. Ako sada pogledamo malo detaljnije, vidjet ćemo da je izvozna izloženost SAD prema Europi mala (cjelokupni izvoz od oko 2% američkoga BDP), što posljedično znači, da smanjena europska potražnja praktično ne utječe na rast američkoga BDP. Problematičniji utjecaj predstavlja pad cijene dionica na tržištima dionica. Prema izračunu, koji je napravila američka investicijska banka Goldman Sachs, je cca. 12 tisuća milijardi dolara uloženo u različnim dioničarskim ulaganjima (bilo izravno u dionice, ili dioničke fondove) od strane domaćinstva. U slučaju pada cijena na tržištu dionica npr. za 10%, posljedično dolazi do manje potrošnje od strane domaćinstava za cca. 36 milijardi dolara, što već predstavlja 0,3% BDP. Kod zaoštravanja likvidnosti i kreditne aktivnosti, treba napomenuti, da je po podacima iste investicijske banke, ukupna izloženost američkih banaka prema Grčkom, Španjolskom i Portugalskom dugu samo oko 90 milijardi dolara. Ova brojka uključuje i javni i privatni sektor, kao nositelje duga. Brojka je mala, u odnosu na gubitke, koje su pretrpjele europske banke kod nekretninske krize, koja je imala korijene u Americi. Kao što je već spomenuto, kao posljedica jačeg dolara došlo je do pada cijena sirovina i samo npr. na padu cijena nafte za 10 dolara, američka domaćinstva godišnje uštede oko 20 milijardi dolara. Veliki dio ovog iznosa je raspoloživ za daljnju potrošnju. Vjerojatno se možemo složiti sa općom tezom, da se problemi u SAD u svim njihovim dimenzijama s vremenskim zakašnjenjem jače odraze u Europi, nego obratno. Zbog nagomilanih problema, Europa će se morati suočiti s rigoroznim promjenama i reformama. Samo taj put će joj omogućiti, da neće dovesti opstanak zajedničke europske valute doveden u pitanje. Prve najave ozbiljnosti situacije smo primijetili tek sada, kada je vodeća članica EU Njemačka najavila plan ušteda do 2016 godine, počevši sa 2011 godinom. Svake godine namjeravaju uštediti 10 milijardi eura. Mislim da je suvišno napomenuti da slično očekuju od svih država članica. Sa prvim mjerama proračunskih sanacija se javila i Italija, sa smanjenjem zapošljavanja i smanjenjem transfera regijama. Međutim, reforme se moraju nužno provoditi, ali će prema osjećaju biti dugotrajnije, uglavnom zbog jake uloge sindikata u pojedinim državama, kao i političke (ne)volje. U svakom slučaju, mjere štednje država imaju kao nužnu posljedicu smanjenje potrošnje, time i gospodarskog rasta, a to ne želimo na tržištu kapitala.