Poslovni rezultati domaćih i stranih kompanija u prvom su se pologudištu dobro odrazili na raspoloženje ulagača, no koji su još uvijek oprezni.

Uzlet burze u posljednje vrijeme treba razmotriti zbog još nekoliko razloga. – Na početku godine središnja banka SAD-a eksplicitno je poručila da stoji iza financijskog sektora te uvela s ministarstvom financija brojne stimulacije financijskom sektoru. Najvažniji događaj svakako je ukidanje pravila Mark to Market kojim se stvorio preduvjet da banke velike blokove nelikvidne imovine koju posjeduju mogu vrednovati po trošku stjecanja ili po internim modelima, a ne po tržišnim cijenama.

Računovodstveno, banke više nisu morale iskazivati gubitke po toj imovini. Bitni je problem ostao još isti, ali psihološki stvorio se preduvjet za optimizam – tvrdi Kruhak te nastavlja kako i ne treba zaboraviti da su najveće banke SAD-a, bivše investicijske banke poput Goldman Sachsa i Morgan Stanleya praktički ostale bez konkurencije te su preuzele i njihov dio poslova. Treba uzeti u obzir i to da su i komercijalne banke poput JP Morgana, Bank of America ili Wells Fargo profitirale od oslabljene konkurencije i time iskazale velike dobitke u drugom tromjesečju ove godine, pa su stoga snažno rasle dionice financijskog sektora.

I drugo snažno gospodarstvo, kinesko, ubacilo je u prvom tromjesečju novac za realni sektor, no pretpostavlja se da je dobar dio likvidnosti otišao na tržišta kapitala, posebno dionica i robe, a upitna je i kvaliteta kredita koje su plasirale kineske banke uz potporu države. Ulagači su diljem svijeta nestrpljivi, što i ne iznenađuje uzme li se u obzir da trenutačna kriza traje već šesto tromjesečje otkako je izbila u SAD-u, znatno dulje nego što je u prosjeku trajalo posljednjih nekoliko recesija.

– Vjerojatno će oporavak svjetskoga gospodarstva, ali tek kada se dogodi, biti spor i dugotrajan pa nije čudno što je sve više investitora sklonije razmišljanju da će on biti L ili W oblika umjesto priželjkivana V oblika – tvrdi Nimac.

Uglavnom, globalna slika bez obzira na burzovne pokazatelje, nije optimistična. Takav utjecaj mogao bi produbiti krizu na domaćem tržištu, a u obzir treba uzeti već spomenut oprez pri iščitavanju rezultata domaćih tvrtki. U sljedećem razdoblju bit će potrebno gledati bilancu tvrtki i pratiti promjene u pokazateljima likvidnosti i solventnosti.

– Dosad objavljeni rezultati bolji su od očekivanja, no treba biti oprezan u očekivanjima za drugu polovicu godine, koja bi mogla biti mnogo zahtjevnija. Iako će domaće tržište u idućih nekoliko tjedana zacijelo nagraditi polugodišnje rezultate poslovanja domaćih kompanija koji premaše očekivanja, pozornost većine investitora i dalje će se zadržati na trendovima s globalnih tržišta – kaže Nimac.

U međuvremenu i država treba riješiti svoje manjkove. Proračunska rupa teško se krpa, pa nas vjerojatno čeka i četvrti rebalans. Uvode se različiti nameti, a HNB više gotovo da i nema manevarski prostor da spasi situaciju i uđe u područje fiskalne politike, a što je posljednjih godina neizravno činio.

– Zbog određenih grijeha iz prošlosti moramo biti prije svega okrenuti prema stabilizacijskim mjerama, a ne antirecesijskim. Velik dio tereta tih stabilizacijskih mjera podnosi HNB, što je i posljedica trenutačne fiskalne politike. Naime, da je proračun uravnotežen, i HNB bi imao više prostora za provođenje antirecesijskih mjera – tvrdi Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Raiffeisen Consultinga.

HNB može smanjiti obvezne rezerve te time osloboditi likvidnost i novac plasirati u gospodarstvo. No sigurno je da se prvo čeka dobra volja Vlade u smanjenju potrošnje, a kako bi se sa sigurnošću znalo da novac neće biti plasiran u te svrhe. U posljednje vrijeme sve se češće spominje i mogućnost zvanja MMF-a ili kroz aranžman ili pak i za posuđivanje sredstava, a što su uostalom u posljednje vrijeme učinile mnoge susjedne zemlje.

Vladimir Gligorov s Bečkoga ekonomskog instituta kaže da nije jasno zašto bi tehnička i financijska pomoć bila nepoželjna ako je Vlada spremna učiniti ono što bi MMF od nje tražio. Pogotovu uzme li se u obzir to da se financijskim programom s Međunarodnim monetarnim fondom otvara i pristup fondovima za makroekonomsku potporu Europske unije.

Slaže se s takvom tvrdnjom i većina analitičara, koji su uvjereni da bi od fonda dobili više novca i za povoljniju kamatu nego što to možemo očekivati od jesenskoga planirana zaduživanja u inozemstvu. – Čak i da imamo samo aranžman s fondom, sigurno bismo dobili barem jedan postotni bod povoljniju kamatu u sljedećem zaduživanju jer bi nam aranžman povećao rejting među ulagačima – tvrdi analitičar Ante Babić.

Prikupljeni je novac nužan za refinanciranje dugova. Kao i četvrti rebalans jer inače će i dalje proračunski manjak ostati oko deset milijardi kuna. U spašavanje situacije uključila se i starija generacija ekonomista koja iznova traži devalvaciju kune. Većini je jasno da to nije moguće, a posebno ne sada, čak ni deprecijacija. Potvrđuje to i jedan od bivših zagovornika deprecijacije Dražen Kalogjera.

No, ekonomist Mate Babić ostaje pri stajalištu da je slabljenje kune moguće i u sadašnjim uvjetima, jednostavno zato da bismo, kao i ostale zemlje, povećali potrošnju domaćih proizvoda, odnosno stimulirali proizvodnju i povećali zaposlenost. – Ako bismo kunu deprecirali 20 posto, domaći bi proizvodi bili jeftiniji, a osobna potrošnja domaćih proizvoda veća – kaže Babić. No stajalište HNB-a godinama je jasno i sigurno je da neće zadirati u promjenu tečaja. Jer stabilnost je cijena njegova glavna zadaća. – Osim nepovoljnih učinaka na kreditno opterećenje domaćih privrednih subjekata, deprecijacija bi se odrazila i na porast cijena uvoznih dobara, što bi potom moglo pridonijeti rastu opće razine cijena, odnosno ubrzanju inflacije.

Hrvatska narodna banka stoga se upravo koristi tečajem kune prema euru kao glavnim nominalnim sidrom monetarne politike kojim nastoji sprječavati rast inflacijskih očekivanja i time ostvarivati svoj osnovni cilj, održavanje stabilnosti cijena – objašnjava Gordi Sušić, direktor direkcije istraživanja u HNB-u.

Dodaje da je visoka razina inozemnog duga Republike Hrvatske (gotovo 40 milijardi eura) dodatan argument protiv izraženije deprecijacije tečaja kune. Naime, slabljenje domaće valute dodatno bi otežalo servisiranje postojećeg inozemnog duga i povećalo teret otplate inozemnih obveza, što u svjetlu ograničena pristupa inozemnom kapitalu i otežana refinanciranja duga zbog svjetske financijske krize pridaje dodatnu važnost održavanju stabilnosti kune.

A pomisao na devalvaciju još je rizičnija.

– Osnovno je pitanje bi li se nakon devalvacije mogli kontrolirati pritisci na daljnje slabljenje kune u visokoeuriziranoj zemlji poput naše. Drugo je pitanje koliki uopće postoji prostor za devalvaciju s obzirom na visoku inozemnu zaduženost svih domaćih sektora – kaže Šantić i dodaje da se problem višegodišnje nekonkurentnosti u domaćem gospodarstvu ne može riješiti brzim i jednostavnim rješenjem poput devalvacije već predanim provođenjem strukturnih reformi, što je i trend u razvijenim gospodarstvima.

Pozitivni utjecaji ovakva poteza bili bi isključivo na kratak rok i ograničeni, a posljedice poput gubitka makroekonomske stabilnosti dugoročne – zaključuje Šantić. Uglavnom je sada Vlada odlučila situaciju spasiti krpanjem proračunskih prihoda, no i pokazala je dobru volju da rastereti potrošnju, odnosno rashode. No upitno je bi li bilo poželjno to rješavati primjerice smanjenjem broja zaposlenih i njihovih plaća. Svakako, tvrde analitičari, pravi će test biti donošenje proračuna za sljedeću godinu, gdje bi Vlada trebala inzistirati na smanjenju rashoda.