Iznimka su turističke tvrtke kod kojih najveći dio vrijednosti dolazi od vrijednosti njihovih nekretnina. Kada razmatramo utjecaj vrijednosti nekretnina koje poduzeća posjeduju na vrijednost samih poduzeća, moramo sagledati način i okolnosti pod kojima su ta poduzeća uvrštena na burzu. Postupkom pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj većina većih poduzeća u Hrvatskoj dobila su raspršenu vlasničku strukturu. Kako bi zaštitila male dioničare, Republika Hrvatska kao zakonodavac je 2002. godine donijela Zakon o javnim dioničkim društvima i silom zakona obvezala kompanije na uvrštenje na burzu. Također je uveden obvezan minimum transparentnosti poslovanja i obveza izvješćivanja dioničara i investicijske javnosti. Takvo zakonsko rješenje u trenutku donošenja postalo je jedan od najvažnijih pokretača rasta i razvoja hrvatskog tržišta kapitala u sljedećim godinama, omogućivši široku bazu znatno fundamentalno podcijenjenih dionica raspoloživih za trgovanje.
Rijetki slučaj.
U posljednje vrijeme efekti ovog zakona polako se iscrpljuju. Hrvatski primjer prisilnog uvrštenja na burzu jedan je od rijetkih primjera u svijetu, ako ne i jedini. Uvrštenje na burzu u razvijenim kapitalističkim društvima isključivo je dobrovoljan potez kompanije. Hrvatskom tržištu kapitala za daljnji razvoj potrebne su kompanije koje same žele svoje dionice uvrstiti na burzu, prihvatiti načela transparentnog poslovanja i izvješćivanja. Glavni cilj menadžmenta tih kompanija mora biti maksimalizacija vrijednosti kompanije na korist svih dioničara kroz pozitivne efekte što kotacija na burzi donosi. Za ovaj presudni korak potrebno je znatno poboljšanje razine ekonomskog i općeg znanja u Hrvatskoj i dolazak mladih menadžera s modernim prihvaćenim svjetonazorima na čela hrvatskih kompanija. Samim time ovaj znatni korak za hrvatsko tržište kapitala postaje daleko najteži. Kada promatramo kompanije koje su trenutno uvrštene na hrvatskim burzama, možemo primijetiti da su gotovo sve u današnjem pravnom uređenju nastale u postupku pretvorbe i privatizacije. U pretvorbi je stvoren njihov dionički kapital i procijenjena je vrijednost njihove imovine. Cijene nekretnina od tada do danas višestruko su se povećale i mnoge hrvatske kompanije u svojim bilancama danas vode svoje nekretnine po cijenama iz početka devedesetih koje su mnogostruko manje od njihovih trenutnih vrijednosti. Naravno, danas se postavlja pitanje vrjednovanja kompanije s takvim velikim rezervama u imovini. Kod vrjednovanja poduzeća osnovni zadatak analitičara je procijeniti vrijednost kontinuiranog temeljnog poslovanja. Zatim je procijenjenu vrijednost temeljnog poslovanja potrebno korigirati za efekte nekontinuiranog poslovanja među koje spada eventualno unovčenje vrijednosti nekretnina. Pritom se u obzir uzima vremenska vrijednost novca i koji dio ukupne transakcije će biti isplaćen dioničarima u obliku izvanredne dividende ili smanjenja temeljnog kapitala. U slučaju da novac dobiven od prodaje nekretnina menadžment kompanije odluči u cijelosti uložiti u razvoj temeljnog poslovanja, vrjednujemo samo efekte koje će to ulaganje imati na buduće poslovanje kompanije. Od ovog načina procjene vrijednosti kompanije izdvojio bih hrvatske turističke kompanije jer smatram da je njihovo vlasništvo nad nekretninama najveći dio vrijednosti kompanija, koje dolazi od vrijednosti njihovih nekretnina koje su u pravilu lako i brzo unovčive. Zbog toga držim da hrvatske turističke kompanije treba vrjednovati kao nekretninske fondove.
Već površnim pogledom na rast tržišne kapitalizacije hrvatskih turističkih kompanija i rast vrijednosti nekretnina na hrvatskoj obali možemo primijetiti da je vrijednost nekretnina rasla u znatnim postocima, a tržišna kapitalizacija hrvatskih turističkih kompanija uglavnom je godinu i pol stagnirala. Imajući to u vidu, hrvatski turistički sektor izuzetno je podcijenjen i očekivati je da će tržište to uskoro znati vrjednovati. Situacija u Hrvatskoj u bližoj prošlosti bila je takva da rast obujma poslovanja i profitabilnosti hrvatskih kompanija u kotaciji javnih dioničkih društava nije pratio rast vrijednosti nekretnina. Glavni razlog je naslijeđeni socijalistički menadžment koji nije uspio provesti restrukturiranje kompanija i unaprijediti poslovanje.

Skrivena sredstva.
Zbog toga se pojavio nesrazmjer vrijednosti temeljnog kontinuiranog poslovanja koje je većinom stagniralo i rastućih vrijednosti imovine poduzeća. Držim da pri vrjednovanju hrvatskih kompanija vrijednost nekretnina kompanije uopće ne treba uzimati u obzir ako namjera menadžmenta nije unovčenje nekretnina i isplata novca dobivenog prodajom dioničarima. Činjenica da hrvatske kompanije posjeduju vrijedne nekretnine treba gledati sa strane da posjeduju skrivena sredstava financiranja koje mogu upotrijebiti za razvoj poslovanja. Na ovaj način mnoge hrvatske kompanije dobit će sjajnu priliku za novi početak, a kakvom budućnošću će to rezultirati ovisi isključivo o njihovu menadžmentu.
izvor: www.poslovni.hr