Budući da vjerojatno nitko, ili barem većina institucionalnih investitora, nije dobio onoliko dionica koliko je želio, pretpostavlja se da će morati ponuditi određenu premiju kako bi ih se domogao.
Kao i na pragu svake izborne godine, domaća politička scena odiše već dobro poznatim folklorom, obilježenim silnim obećanjima čije bi ispunjenje trebalo život građanima Hrvatske učiniti barem donekle boljim. No pored uobičajenih političkih smicalica aktualna je politička garnitura građanima (a usput i financijskom sustavu) već isporučila jedan dar, uspješno privodeći kraju proces javne ponude dionica domaće naftne kompanije koje bi se idućega tjedna trebale pojaviti u burzovnoj kotaciji. Ako se klauzula o povlaštenom upisu dionica od građana na neki način podrazumijeva kao logičan tijek stvari, onda se fiksiranje konačne cijene od 1690 kuna zaista može okarakterizirati kao ustupak kojim se evidentno išlo na ruku građanima.
Svijetle perspektive.
I naravno, svima onima koji su se uspjeli ugurati u naknadno definiranu alokaciju dionica, dočekavši s olakšanjem odluku kojom je konačna cijena smještena na pristojnu udaljenost od gornje granice prije utvrđenog raspona (1400 - 1900 kuna), i to nakon što su kuloarske priče najavljivale brojku od 1800 kuna. Uz preuzimanje lidera domaće farmaceutske industrije, riječ je svakako o najvažnijem događaju za domaće tržište kapitala u ovoj godini, koji bi u velikoj mjeri mogao odrediti raspoloženje ulagača, pridonoseći daljnjem sazrijevanju tržišta. Nema nikakve sumnje kako Ina predstavlja adekvatnu zamjenu za Plivu, ponajprije u kontekstu likvidnosti koju bi trebala donijeti takva blue-chip dionica. Uostalom, o značaju priželjkivanog novaka na burzi jasno svjedoče i visoke tenzije na tržištu, ali i u široj javnosti koja je uz poveću dozu medijske pompe pomno pratila razvoj događaja. Pri čemu se, barem u okvirima fundamentalne analize, najčešće govori o dvjema stranama medalje, a analitičari rade jasnu distinkciju između aktualnog stanja i budućih perspektiva kompanije koja je poput brojnih socijalističkih mastodonata po logici stvari opterećena brojnim problemima. Otuda i uvriježene preporuke sukladno kojima novopečeni dioničari optimalne rezultate na svoje investicije mogu očekivati u nekakvom srednjoročnom razdoblju od tri do pet godina. Gledajući stvari iz aktualne perspektive, nekako se udomaćio zaključak kako su dionice, čak i uz cijenu fiksiranu neznatno iznad sredine orijentacijskog raspona, a u usporedbi sa sektorskim suparnicima, opterećene prenapregnutim valuacijama. Na to, primjerice, upućuje činjenica da se P/E indikator dionica naftne industrije na Starom kontinentu u prosjeku kreće oko 10, a u slučaju domaće naftne kompanije taj je indikator opasno blizu brojke 20. No profit je u ovom slučaju iznimno nezahvalna kategorija za analizu jer je u najvećoj mjeri odraz dominantne uloge države u vlasničkoj strukturi kojoj optimalizacija poslovnih rezultata zbog uloge Ine u domaćem gospodarstvu zasigurno nije bila u prvom planu. To bi se trebalo promijeniti već i samim širenjem baze dioničara i njihovim povećanim pritiskom a da ne spominjemo scenarij u kojem bi glavnu ulogu mogli odigrati strateški ulagači. Riječ je u prvom redu o Molu, a onda posredno i OMV-u koji u vlasničkoj strukturi mađarskog rivala drži oko 10 posto vlasničkog udjela i vjerojatno je zainteresiran da Mol u slučaju Ine zadrži etiketu strateškog partnera. S druge strane, kategorija koja nesumnjivo privlači veliku pozornost analitičara rezerve su s kojima Ina raspolaže i koje predstavljaju više nego solidan potencijal za budućnost. Štoviše, gruba usporedba pokazuje da su dionice Mola, s obzirom na približno podjednake (dokazane i vjerojatne) rezerve, i do četiri puta skuplje od fiksirane cijene s kojom će se Ina pojaviti u burzovnoj kotaciji.
Time se, doduše, ne uzima o obzir vrijednost downstream segmenta, ali ipak može poslužiti kao nekakav orijentir u cijeloj priči, a ujedno i podloga procjenama prema kojima realna vrijednost dionica prelazi granicu od 2000 kuna. Potonja brojka ionako već figurira kao ključna psihološka razina koju optimisti smatraju tek prvom fazom uzlaznog trenda cijene. Gotovo da nema profesionalca (analitičara ili investitora) koji bi uopće dopustio mogućnost neugodnih iznenađenja i pada cijene neposredno po izlistavanju u burzovnu kotaciju. To zapravo nitko unatoč trudu autora teksta (ujedno i aktivnog sudionika javne ponude) službeno ne želi priznati, no off-the-record procjene jednostavno ne dopuštaju bilo kakav drugi scenarij osim intenzivnog rasta cijene.

Gornja granica.
Tomu svakako pogoduje veliki interes za alokaciju dionica, čime je odnos ponude i potražnje (ionako narušen obećanom nagradom za suzdržavanje od prodaje u idućih godinu dana), doista izbačen iz ravnoteže. Budući da vjerojatno nitko od institucionalnih investitora nije dobio onoliko dionica koliko je želio, pretpostaviti je da će kupci morati ponuditi određenu premiju kako bi se domogli svježih dionica. To jednostavno otvara prostor pozitivnom trendu, te se kao prva ozbiljnija prepreka najčešće navodi gornja granica obznanjenog raspona (1900 kuna) oko koje bi nešto izraženija prodaja mogla apsorbirati naglašenu potražnju kupaca.
Cijenu bi mogao pumpati i 'Santa rally'.
Vrlo je važan i pravi trenutak cijele priče koja se odvija neposredno pred završetak godine. "Santa rally", kako ulagači nazivaju uobičajeni trend rasta cijena dionica na razvijenim tržištima kapitala krajem godine, nije nikakav plod slučajnosti, već odraz naglašene aktivnosti institucionalnih investitora koji godinu žele zaključiti s najboljom mogućom izvedbom i na sve moguće načine pokušavaju ušminkati svoje rezultate. Opisani scenarij evidentno zadovoljava definiciju momentum-driven faze koja bi trebala obilježiti početak trgovine dionicama, a na Upravi kompanije ostaje da opravda visoka očekivanja i kontinuiranim poboljšanjem fundamentalnih indikatora osigura dugoročan trend rasta dionica.
izvor: www.poslovni.hr