U Hrvatskoj su se čule bombastične izjave o zalihama nafte i plina na dnu Jadrana. Stručnjaci se pak pitaju, što je tu novog još od istraživanja koje je davno provela INA, a i zašto se sad zanemaruje ta kompanija?

Senzacionalno je proteklih tjedana u Hrvatskoj odjeknula vijest o otkriću potencijalnih većih zaliha nafte i plina ispod dna Jadranskog mora, na hrvatskoj strani. Time je zaključeno seizmičko istraživanje geoloških struktura podmorja, što ga je prethodnih mjeseci provela norveška tvrtka Spectrum Geo, u dogovoru s Vladom RH. Ali, iza navedenog golemog i bučnog optimizma stao je u biti ponajprije hrvatski ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.

„Baš kao da tek sad prvi put započinje istraživanje u Hrvatskoj, a da mi prethodnih 60 godina nismo radili ništa", rekao je na to za Deutsche Welle akademik Mirko Zelić, predsjednik Znanstvenog vijeća za naftu i plin HAZU-a te Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa (HUNIG). Skepsa kojom je dočekao pitanja o službenim reakcijama na najnovije snimanje, bila je tako više nego očita od početka našeg razgovora.

Ni državna agencija ne ulijeva povjerenje

Ina već gotovo 20 do 30 godina ima u posjedu približno jednake i jednako precizne nalaze, naime, s oko 75 tisuća dužnih kilometara snimki u 2D tehnici i manjim dijelom u 3D. Obzirom na obavljena bušenja podmorja, saznanja Ine su čak i opipljivija, no sad se vlada radi pokretanja daljnjeg istraživačkog i mogućeg eksploatacijskog ciklusa, ipak liberalno okrenula otvorenom svjetskom tržištu.

Naš vjerojatno najveći autoritet u tom području u cijelosti nije zadovoljan tim pristupom. „Agencija za ugljikovodike pri Ministarstvu gospodarstva, ako je suditi po imenima za koja čujem da se tamo zasad okupljaju, ne ulijeva povjerenje. To bi bilo glavno tijelo izvršne vlasti za taj sektor, a mislim da nitko od njih nije nikad ni omirisao naftu", riječi su akademika Zelića.

„Čudna je i pompa uz koju se vijest o završetku istraživanja pustila u javnost", dodao je na to inženjer geologije Josip Križ iz HUNIG-a, inače jedan od vodećih stručnjaka Ine prilikom njezinog čuvenog otkrića naftnih zaliha u Siriji. Ali, kao što je naša - ili bar dijelom naša - kompanija nedavno zbog loše državne politike ostala bez tog izuzetnog posla, tako je i danas, u vezi s podmorjem Jadrana, mnogo toga u najmanju ruku nejasno i sumnjivo. S tim što su i pojedini stručni informatori već izjavljivali kako je postotak vjerojatnosti za uspješnu eksploataciju u ovoj fazi nizak, jednoznamenkast.

Rizici u ugovaranju eksploatacije

"Ipak, sve će ovisiti o bušenju", nastavlja Josip Križ. "Jer, tek bušotine mogu zadovoljiti šest od sedam kriterija neophodnih za isplativu eksploataciju. Snimanje odgovara samo na jedan, iako je nova tehnologija snimanja možda i nešto kvalitetnija od one ranije". Zelić i Križ upozoravaju na opasnosti koje prijete u fazi vladina ugovaranja koncesioniranja s naftnim kompanijama, za daljnje istraživanje i eksploataciju te podjelu profita. Sve ovisi o umješnosti politike, jer se na detaljima ugovora mogu izgubiti ogromne svote novca.

Pojašnjeno nam je o čemu se radi: u međunarodnom naftaškom biznisu postoje u osnovi tri glavna tipa ugovora između vlada i velikih kompanija koje preuzimaju rizik preliminarnih bušenja, a bez čega nema izvjesne zarade. U zakučastim odnosima koji se pritom uspostavljaju, već s obzirom na razne posebnosti pojedine situacije, mogu se snaći isključivo iskusni, verzirani stručnjaci. „Ali, dok je većina drugih zemalja posljednjih desetljeća preuzimala glavninu naftnog biznisa iz privatnih ruku u državne kompanije, radi kontrole toga neusporedivog prihoda", kritičan je akademik Zelić, „indikativno je za ovaj slučaj da je Hrvatska - i nipošto samo jedna vlada - ispustila taj utjecaj".

Povijest zapuštanja Ine

„Bez preciznijeg uvida u rezultate seizmičkog istraživanja tvrtke Spectrum, neozbiljno je ocjenjivati potencijal eventualnih zaliha nafte i plina u jadranskom podmorju", rekao nam je profesor geologije Bruno Saftić, s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Osim toga, pojasnio nam je da ti nalazi u najboljem slučaju mogu predstavljati indikaciju za daljnje istraživanje u najperspektivnijim sektorima, uključivši istraživačke bušotine i snimanje u kvalitetnijoj 3D tehnici.

Ovaj naš sugovornik indirektno je prokomentirao i olake javne usporedbe podmorja Hrvatske i Norveške, riječima da su ona zaista slična i to utoliko što se iznad oba nalazi - more. „Neobično je, međutim", nastavio je prof. Saftić, „što je ovime u sjenu pala Inina baza podataka, a koja je dobivena istom metodom istraživanja osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća". To pak znači da je Ina donedavno bila u prednosti nad svjetskom konkurencijom, što se tiče rezultata istraživanja geološke građe podmorja Jadrana, kao i načelnih prava na eksploataciju. Što se dogodilo potom, i zašto?

Nažalost, devedesetih je postupno jenjavalo ulaganje u Ininu istraživačku djelatnost, zbog tadašnje politike vođenja firme i nacionalne privrede uopće, a bez tog segmenta ne može funkcionirati nijedna ozbiljna naftna kompanija. Zbog toga je već u prošlom desetljeću ostala bez prava na rad u nekim drugim, kopnenim hrvatskim područjima. Jer ona je danas ipak samo jedna od kompanija na tržištu, a ne više apriorno protežirana državna kuća. Isto joj se dogodilo i u slučaju jadranskog podmorja.

Neophodan ekološki nadzor

Bruno Saftić bio je također iznenađen, kao i neki drugi naši stručnjaci, kad je vlada lani objavila specifičnu suradnju s norveškim Spectrumom, kroz direktnu pogodbu. Ispostavilo se da će nalazi pripasti Norvežanima i da će ih oni ekskluzivno staviti na tržište, pred naftaše. Kontrolu nad takvim, iznimno vrijednim saznanjima države obično čuvaju za sebe, no s Hrvatskom to očito nije slučaj. „Još uvijek ne znamo točno ni što kome pripada od rezultata istraživanja građe podzemlja u posjedu Ine", zaključuje prof. Saftić, izrazivši nadu da će se situacija u tom pogledu postupno popraviti kad počne funkcionirati Agencija za ugljikovodike.

Na temu ekoloških rizika neke buduće opsežnije eksploatacije petroenergenata na moru, što se često spominje u kontekstu turizma, Bruno Saftić nam je rekao da svakako postoje efikasni načini kontroliranja takvih zahvata, kao što već na Jadranu postupaju Talijani. Ali, ne treba pretjerivati u trci za profitom: „Jer to dovodi do riskantnih poteza, a tada se mogu desiti i katastrofalne nesreće poput one, ne tako davno, u Meksičkom zaljevu".