Klimatski sporazum koji je više od 190 zemalja postiglo ovog vikenda novi je pokušaj da se okonča era fosilnih goriva. No, dva tjedna burnih pregovora jasno su pokazala da uspjeh sporazuma jako ovisi i pojedinim državama i njihovoj spremnosti da provedu bolne odluke, prvenstveno o tome kako proizvode i kako troše energiju, koje će snažno utjecati na ponašanje poduzeća, financijska tržišta i globalno ekonomsko okruženje.

Paul Polman, veliki zagovornik zaštite okoliša i izvršni direktor Unilevera, globalnog proizvođača robe široke potrošnje čije je sjedište u Europi, rekao je da dogovor šalje „nedvosmisleni signal poslovnoj i financijskoj zajednici da su nužne stvarne promjene u realnoj ekonomiji", piše Wall Street Journal.

Predstavnici industrije fosilnih goriva i neke američke kompanije znatno su kritičniji i upozoravaju na posljedice sporazuma na njihovo poslovanje. Stephen Eule, potpredsjednik za klimu i tehnologiju američke gospodarske komore, koja u Washingtonu lobira za velike američke tvrtke, tvrdi da će sporazum naštetiti američkom gospodarstvu jer gura zemlju ka najskupljoj energiji - onoj iz obnovljivih izvora.

"Pariška konferencija o klimi donijela je puno obećanja i puno neodgovorenih pitanja", rekao je Eule. „Strategija Bijele kuće koja poskupljuje energiju i čini ju manje dostupnom kako bi se zadovoljile međunarodna javnost, među kojima su mnogi izravni američki konkurenti, treba brinuti američku poslovnu zajednicu, američke radnike i potrošače".

Zagovornici sporazuma nadaju se da će dogovor pokrenuti financijsku lavinu - investicije poduzetnika, kompanija i međunarodnih kreditora u obnovljive izvore energije, tehnologije poput električnih automobila i novih načina za prikupljanje i pohranu plinova iz goriva s velikim udjelom ugljika poput ugljena.

Benjamin Sporton, izvršni direktor Svjetske udruge za ugljen, smatra  da sporazum ostavlja dovoljno prostora za rast industrije ugljena , pogotovo s proširenim mogućnostima financiranja za skupljanje i pohranu stakleničkih plinova kako bi se zaustavila njihova emisija u atmosferu.

Srž postignutog sporazuma je skup dobrovoljnih planova za borbu protiv klimatskih promjena koje je dostavio niz zemalja, a svaki odražava ekonomsku i političku situaciju zemlje poredlagača. Večina zemalja fokusirala se na prebacivanje na obnovljive izvore energije poput sunca i vjetra, a neke i na nuklearnu energiju, odnosno na napuštanje ugljena i nafte, fosilnih goriva opterećenih ugljikom.

No, planovi još nisu dovoljni da postignu smanjenje emisije stakleničkih plinova kakvo cilja sporazum. Uspjeh će ovisiti o provedbi dogovorenog tijekom predstojećih godina, odnosno politike vlada koje tek trebaju biti izabrane.

Sporazum traži reviziju planova o smanjenju emisije stakleničkih plinova, a zagovornici smatraju da će to otvoriti vrata obvezivanju na snažnije rezove.

Planovi nisu pravno obvezujući - bio je to uvjet na kojem su, između ostalih, insistirale Sjedinjene Države - iako pravno obvezuje države na periodičnu reviziju podrške procesu kako bi se poduprli napori da se smanji emisija stakleničkih plinova.

Osim toga, razvijene zemlje nakon 2020. moraju osigurati najmanje 100 milijardi dolara godišnje uz raznih izvora kako bi pomogle zemljama u razvoju da smanje svoje emisije.

Postizanje dogovora bio je mukotrpan proces i ishod je iznenadio mnoge sudionike i promatrače. Ključan savez formirale su male zemlje u razvoju predvođene sićušnim Maršalovim otocima, Kolumbija, Meksiko i Europska unija. Tražili su tvrd ugovor koji nije samo pravno obvezujući, već traži agresivnije ciljeve u suzbijanju rasta globalne prosječne temperature.

Proklamirani cilj konferencije bio je ograničiti globalno zatopljenje ispod 2 stupnja Celzija iznad predindustrijskih razina. Otočne države tražile su 1,5 stupnjeva, obrazlažući da prema znanstvenim predviđanjima dva stupnja nisu dovoljna da zaustave rast razine mora.

Sjedinjene Države nisu bile spremne ići tako daleko i ubrzo su formirale svoj savez, nudeći ambicioznije ciljeve u zamjenu za priznanje da razvijene zemlje nisu odgovorne za štetu nastalu u siromašnim zemljama zbog rasta razine mora i sve češćih i jačih oluja.

Jedna američka odluka zasjenila je konferenciju prije samog početka: u podijeljenom Washingtonu republikanci, koji kontroliraju Kongres, najavili su da će odbaciti sve što demokratska Obamina administracija prihvati. Zbog toga je za američki pregovarački tim bilo neprihvatljivo da u sporazum uđe bilo kakva pravna obveza na smanjenje emisije stakleničkih plinova, što je bio glavni cilj europskih i nekih drugih zemalja.

To je u središte rasprava dovelo odvjetnike američkog ministarstva vanjskih poslova koji su presuđivali u kritičnim pitanjima o tome treba li neki prijedlog potvrditi i Kongres ili ne.

U prethodnim klimatskim pregovorima zemlje u razvoju bile su tretirane drugačije od zemalja u razvoju zbog toga što su industrijske zemlje više pridonijele emisiji stakleničkih plinova i imaju više novca za rješavanje problema. Ovog puta razvijene zemlje tražile su da sve nacije pridonesu rješenju, te da neke od zemalja u razvoju, posebno Kina koja je danas najveći emiter stakleničkih plinova i drugo najjače svjetsko gospodarstvo, financijski pridonesu rješenju problema.

Razlike su se usklađivale u noći s petka na subotu, kada su razvijene zemlje dogovorile da će nastaviti predvoditi financiranje,  a velikim zemljama u razvoju poput Kine prepustiti će odluku da se tome dobrovoljno pridruže. Zauzvrat su zemlje u razvoju prihvatile redovite revizije i provjere svojih dobrovoljnih planova o smanjenju štetnih emisija.

Za razliku od prethodnih razgovora i usprkos očekivanjima, većina teksta koji je kao nacrt puštena u javnost potvrđena je u dogovorenom tekstu Sporazuma umjesto da bude „razvodnjena". Snažan zamah u posljednjim danima dala je koalicija koja je željela ambicioznije ciljeve. Francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius i njegovi diplomati osigurali su kompromis koji je omogućio konačni sporazum koji je mnoge iznenadio specifičnim obvezivanjem na petogodišnje revizije i zajedničkim smjernicama za izvješćivanje.

I upravo u trenutku kada je Fabius trebao ući u dvoranu i pozvati na konačno glasanje izbila je kriza koja je mnoge podsjetila na debakl Konferencije o klimatskim promjenama održane 2009. u Kopenhagenu.

Američki izaslanik Stern u posljednji je trenutak pregledavajući tekst završnog sporazuma uočio tajanstvenu promjenu: neobvezujući kondicionalni oblik iz prethodnog nacrta sporazuma zamijenjeno je s obvezatnim, što je promjena koja zahtijeva da o svemu dodatno odlučuje Kongres.

Stern je upozorio američkog ministra vanjskih poslova Johna Kerryja koji je od Fabiusa tražio objašnjenje. Fabius i njegovi pomoćnici nisu znali o čemu je riječ. Iako se činilo da je riječ o pogrešci, rastao je strah da će  „pogreška" srušiti cijeli proces.

Američko izaslanstvo zatražilo je da se vrati kondicionalni oblik, a onda je izaslanstvo Nikaragve, predvođeno Paulom Oquistom, savjetnikom predsjednika, iskoristilo promjenu u tekstu kako bi postavilo novi zahtjev da razvijene zemlje moraju učiniti više.

U posljednji trenutak intervenirao je europski povjerenik za energetiku i klimatske promjene Miguel Arias Cariete koji je uvjerio nikaragvansko izaslanstvo da odustane od zahtjeva i da ne opstruira sporazum.

Oquist je dobio mogućnost da govori na sjednici nakon prihvaćanja sporazuma, a Fabius je zauzeo mjesto predsjedavajućeg, pogledao okolo i upitao ima li itko primjedbi na sporazum, da bi nakon toga udarcem čekića o stol označio da je sporazum prihvaćen.