Povodom teksta autora Željka Ivankovića objavljenog u „Večernjem listu" 25. listopada 2013. na str. 24.-25. o javnoj raspravi o Zakonu o potrošačkom kreditiranju pod naslovom „Banke na udaru" u kojem se, među ostalim, navodi kako način na koji taj Zakon prolazi kroz sustav ima sve elemente pristupa kojim se HDZ koristio 90-tih, te kako je „moralno danas biti na strani banaka: one su prekomjerno granatirana manjina", reagiralo je Ministarstvo financija:

Ministarstvo financija je potaknuto teškim položajem građana u odnosu prema vjerovnicima (bankama), prije devet mjeseci započelo rad na Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kako bi se građane - potrošače - primjereno zaštitilo u odnosu prema vjerovnicima, što do sada nije bio slučaj.

S tim u vezi, od siječnja 2013. godine intenzivno su održavani sastanci sa svim zainteresiranim stranama, Hrvatskom udrugom banaka, predsjednicima uprava najvećih banaka u RH, Hrvatskom narodnom bankom te udrugama građana, kako bi se postiglo optimalno rješenje.

Pored pojedinačnih sastanaka sa spomenutim institucijama i udrugama, održano je i više sastanaka na kojima je Ministarstvo financija pokušalo posredovati u izvansudskom rješenju spora između banaka i udruge građana, u sporu vezanom uz kredite u CHF.

Na žalost, ni jedan od tih sastanaka nije urodio plodom jer banke nisu pokazale veći interes za rješavanje ovoga pitanja i posljedično pravednijom raspodjelom tereta krize između banaka i potrošača te su njihova predložena rješenja bila neadekvatna i neprihvatljiva.

Napominjemo također da je provedena javna rasprava o Nacrtu prijedloga Zakona, tijekom koje su svi građani, institucije, udruge te ostali predstavnici zainteresirane javnosti mogli iznijeti svoje primjedbe i prijedloge koje je predlagatelj Zakona pomno razmotrio te se očitovao na njih.

Slijedom svega navedenog, Ministarstvo financija predložilo je Izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju koje rješavaju brojna sporna pitanja pa tako i pitanje nepoštivanja odredaba ugovornog prava iz Zakona o obveznim odnosima.

U pogledu stalno ponavljane teze o tzv. gubitku banaka od 760 mil kn koji će donijeti primjena Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, javnost treba informirati da se ovdje ne radi o gubitku, kako to banke konstantno prezentiraju, nego o umanjenoj budućoj zaradi.

Dakle, još jednom naglašavamo da donošenjem ovoga Zakona banke neće ostvariti gubitke jer se njihova planirana buduća zarada, kao ni planirana zarada svakog građanina - pojedinca ne može smatrati gubitkom. To što će banke donošenjem ovoga Zakona manje zaraditi, rezultat je pravednije raspodjele tržišnih rizika između dviju ugovornih strana.

Dosadašnja praksa banaka sastojala se u prevaljivanju tereta krize na građane, mijenjanjem (povećanjem) kamatne stope građanima bez prethodno ugovorom definiranih kriterija za promjenu čime je činidba, suprotno Zakonu o obveznim odnosima, bila neodrediva za građanina - potrošača.

Što se pak tiče kronologije vezane uz kredite u CHF i pokušaja prikazivanja rasta kamatne stope kod takvih kredita realnim i opravdanim, iznosimo sljedeće:

Banke su od 2005. do 2008. godine sustavno i masovno građanima nudile kredite u CHF. To je bilo vrijeme kreditne ekspanzije kada su službenici banaka bili visokomotivirani od strane managementa za sklapanje što više ugovora o kreditu. Pri tome, kreditna sposobnost građana nije adekvatno procjenjivana te su mnogi građani dobivali kredite unatoč rizicima vezanim uz njihovu kreditnu sposobnost. Tadašnji trend bio je upravo preusmjeravanje takvih, „rizičnijih" klijenata na kredite u CHF.

Vrijednosti LIBOR-a (referentne kamatne stope) koju su banke koristile kao polaznu osnovu za utvrđivanje kamatne stope za kredite u CHF, u početku su iznosile cca 0,9- 2005. godine, a početno ugovorene kamatne stope cca 4,5 % te je razlika između ukupne kamatne stope i tadašnjeg LIBOR-a iznosila cca 3,6%. Iz navedenog je vidljivo da maksimalna zarada banke u to vrijeme nije mogla iznositi više od 3,6% vrijednosti kredita.

Tijekom sljedećih godina, LIBOR je počeo rasti: 2006. - 1,6; 2007. -2,6 te 2008. godine - 2,7 - što znači da su banke u tom razdoblju mogle imati marže u rasponu od 1,8 do 2,6, ovisno o vrijednosti LIBOR-a u trenutku početka otplate kredita

Padom LIBOR-a koji je započeo 2009. godine (pao je na 0,5) te se nastavio sve do danas kada je on na razini od 0,07, banke, koje nisu transparentno s građanima ugovorile elemente koji grade kamatnu stopu, promjenama marže nadomještale su pad LIBOR-a, kako bi kamatu, a time i svoju zaradu, cijelo to vrijeme ne samo zadržale na početnom nivou, nego i povećale.

Time se dogodila paradoksalna situacija - odnosno, dio kamate koji je trebao biti fiksiran (marža) - postao je promjenjiv, pa umjesto smanjenja kamata padom LIBOR-a, kamata je rasla zajedno s tečajem CHF. Tako je 2010. i 2011. godine, u trenucima kada je CHF bio gotovo 7 kn, kamatna stopa iznosila i preko 6%

Banke su u periodu od 12/2008. do 9/2013, na temelju kredita s valutnom klauzulom CHF ostvarile dodatni profit u iznosu od 2,9 mlrd kn (vidljivo nakon utvrđivanja razlike između stvarno naplaćene kamate i kamate koja bi bila naplaćena bez povećanja kamate i povećanja tečaja).

Donošenjem ovoga Zakona, opisana praksa banaka se prekida, odnosno, prekida se samovoljno i jednostrano povećavanje kamata od strane banaka

Kod svih ugovora o kreditu pa tako onih ranije sklopljenih (prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju), banka mora definirati elemente koji grade kamatnu stopu, odnosno promjenjivi dio (referentna kamatna stopa ili dr. parametri propisani Zakonom) te fiksni dio (maržu) koji se ne smije mijenjati do kraja otplatnog razdoblja

Isto tako, kod građana koji su najviše bili pogođeni ovakvim postupcima banaka (koje je pored rasta kamatne stope pogodio i značajan rast tečaja valute u kojoj su kredit podigli), kamatna stopa će se redefinirati te će se određivati, sukladno Zakonu, kao zbroj promjenjivog dijela (današnja vrijednost referentne stope) i fiksnog dijela - koji ne smije biti veći od razlike prve ugovorene kamatne stope i tadašnje vrijednosti LIBOR-a.

Zaključno, banke su ugovarale promjenjivu kamatnu stopu na nezakonit način, bez jasnih i poznatih parametara na temelju kojih se kamatna stopa mijenja što je suprotno odredbama članka 272. Zakona o obveznim odnosima.

Izmjenama i dopunama Zakona takva se praksa prekida.

U konkretnom slučaju, ne radi se o miješanju u sudsku vlast i država ima pravo zakonima mijenjati poslovnu praksu pravnih subjekata u Republici Hrvatskoj. To nije samo moralni čin, nego i obveza izvršne vlasti štiti građane - slabije ugovorne strane - u području potrošačkog kreditiranja. Takva je praksa i u Europskoj uniji, a novim se prijedlozima Direktiva i drugih pravnih izvora EU, zaštiti potrošača pridaje velika pažnja.

Dakle, ovim Zakonom, ispravlja se dosadašnji lošiji položaj više desetaka tisuća građana kod kojih su bez transparentnih kriterija za promjenu kamatne stope naplaćivani povećani iznosi kamata.
O teškom položaju građana govore i podaci o 281.571 osobi čiji su računi blokirani zbog neizvršavanja obveza te podaci o 21,93 mlrd kn duga, što je za 3,2% više nego prethodni mjesec. Povećanje PDV-a utjecalo je na smanjenu kupovnu moć građana, kao i povećanje režijskih troškova koji su dodatno povećali troškove života. Sve ovo govori da su građani dali najveći doprinos konsolidaciji gospodarstva te je njihov položaj daleko teži od položaja banaka.

Izmjene i dopune koje sadržava ovaj Zakon, pridonose pravednoj i ravnomjernoj podjeli tržišnog rizika između dužnika i vjerovnika, dok je u dosadašnjim ugovornim odnosima, zbog neodredivosti činidbe i netransparentnog povećanja kamatne stope, teret rizika snosila samo jedna ugovorna strana, odnosno dužnik.

Ističemo još jednom da su tijekom postupka izrade Zakona, svi argumenti banaka ( i drugih zainteresiranih strana) ozbiljno razmatrani i procjenjivani. Svaka predložena mjera pomno je valorizirana te su prihvaćene sve ideje koje su vodile boljim i kvalitetnijim rješenjima. Dakle, pri izradi Zakona vodilo se računa o svim skupinama na koje će njegovo donošenje i primjena utjecati.

Kao što je nedavno izjavio predsjednik Vlade Zoran Milanović: „Naš je zadatak zaštititi potrošače, a da bankama ne radimo gubitke".