Gospodin Šonje je moj tekst o porukama MMF-a potpuno opravdano stavio u širi kontekst i preusmjerio je raspravu sa stabilizacijske uloge fiskalne politike na nužnost strukturnih reformi, ulogu neizvjesnosti te dulji rok. Radi se o izrazito važnim zaključcima na koje sam u prošlom tekstu aludirao rečenicom „publikacija donosi niz korisnih i vrlo važnih informacija, ali...". U ovom ću tekstu pokušati argumentirati zašto sam ih svjesno „preskočio" i svoju pozornost usmjerio na kratkoročne učinke fiskalne politike.

Moja je početna teza da, bez obzira što recesije u pravilu traju „samo" nekoliko godina, njihova temeljna obilježja poput visoke nezaposlenosti, pada osobnih dohodaka, investicija, potrošnje i entuzijazma imaju značajne negativne posljedice u srednjem i dugom roku. Postoji niz mehanizama kojima ova „kratkoročna" negativna kretanja mogu utjecati na srednjoročni i dugoročni potencijal gospodarstva, a ja ću spomenuti nekoliko (meni) najočitijih.

Prvo, recesija donosi značajne poremećaje na tržištu rada. Primjerice, ljudi koji gube posao često su starije životne dobi, bez potrebnih vještina koje bi im omogućile lako zapošljavanje čak i u boljim gospodarskim okolnostima. Oni postaju dugoročno nezaposleni, a postoji opasnost i da ih se počne tretirati kao nezapošljive. S druge strane, visokoobrazovani mladi ljudi, s novim znanjima i vještinama, teško pronalaze poslove koji su u skladu s njihovim mogućnostima. Prisiljeni su prihvaćati poslove gdje koriste samo mali dio svojih potencijala te gube priliku za usavršavanje i napredak.

Drugo, pad potrošnje/potražnje smanjuje iskorištenost postojećih kapaciteta poduzeća. Zalihe rastu, a poduzeća moraju mijenjati i napuštati proizvodne planove Prihodi poduzeća padaju, javlja se niz neočekivanih troškova, a pristup financiranju postaje ograničen (među ostalim) zbog neodrživih, ranije donesenih poslovnih planova.

Treće, negativna kretanja na tržištima kapitala i novca te racioniranje dovode do problema s likvidnošću i solventnoću tvrtki i stanovništva. Započinje dugotrajni proces razduživanja, a veliki dio poduzeća odlazi u stečaj (neka zbog strukturnih problema, neka zbog gubitka tržišta i potrošača izazvanog reesijom), što smanjuje investicijski potencijal u gospodarstvu.
Četvrto, pad investicija dovodi do prestanka širenja kapaciteta i pokretanja novih proizvodnih procesa. Neke se investicije zaustavljaju, a od nekih se potpuno odustaje. Ako uzmemo u obzir da realizacija investicija traje nekoliko godina, a poduzeća počnu investirati tek kada dođe do oporavka potražnje i poboljšanja financijskih uvjeta, radi se o „gubitku vremena" od 6-7 godina.

Peto, recesija donosi i niz političkih, socioloških i psiholoških problema u koje u ovom trenutku neću ulaziti. Međutim, nužne strukturne reforme je politički puno lakše provesti uz podršku javnosti, oporbe i socijalnih partnera. Masovni prosvjedi, nemiri i nasilje mogu dovesti do značajne političke nestabilnosti koja može usporiti ili zaustaviti provođenje strukturnih reformi.

Šesto, loše gospodarske performanse i politička nestabilnost mogu dodatno pogoršati percepciju investitora. U tom kontekstu ne mislim na „kupce" državnih obveznica, već na greenfield i brownfield investitore, koji osim novca sa sobom često donose tehnologiju i knowhow.

Svi ovi faktori dovode do smanjenja produktivnog potencijala gospodarstva, što znači da će u srednjem roku razina proizvodnje i životni standard biti znatno manji nego u slučaju da recesije nije bilo. Bolje rečeno, „kratkoročna" recesija može dovesti do usporavanja dugoročne stope rasta gospodarstva. A podcijenjeni kratkoročni fiskalni multiplikatori, pogotovo u zemljama s ograničenim mogućnostima monetarne politike, sve navedene učinke mogu dodatno potencirati.

S druge strane, i priča o održivosti javnog duga naposlijetku se svodi na četiri faktora, koji su pod značajnim utjecajem odluka donesenih u vrijeme recesije: (i) realnu stopu rasta gospodarstva, (ii) stopu inflacije, (iii) kamatnu stopu na zaduživanje i (iv) udio primarnog deficita u BDP-u (jednadžba 3.1., str. 104).

Predanost nositelja ekonomske poltike fiskalnoj konsolidaciji definitivno može doprinijeti smanjenju neizvjesnosti i očuvanju rejtinga, što za posljedicu ima održavanje ili smanjenje cijene zaduživanja. Međutim, pretjerana konsolidacija može pogoršati sve ostale parametre jednadžbe održivosti javnog duga.

Ako prejaki „rezovi" dodatno uspore gospodarstvo stopa rasta će biti znatno niža od kamate koju treba „pokrivati", deflacija (koja može proizaći iz sporijeg rasta) će podići realnu vrijednost duga, a udio primarnog deficita u BDP-u se neće značajno promijeniti jer će i brojnik i nazivnik tog pokazatelja usporedno padati. Moguće je čak da se zbog značanijeg pada prihoda (zbog rasta nezaposlenosti i stečajeva) i uz značajnu konsolidaciju nominalni deficit ne uspije smanjiti.

Zbog svega navedenog nositelji politike ne smiju zaboraviti pravilo „ovisnosti o prijeđenom putu". Pogrešne kratkoročne odluke donose dugoročne posljedice. Oni moraju razmišljati „izvan okvira" i ne smiju promatrati svijet kroz ekonomske dogme, a čini mi se kako je ekspanzivna fiskalna konsolidacija u posljednje vrijeme postala jedna od njih.