Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća SAD i neke europske države, posebice Velika Britanija, počele su sa liberalizacijom financijskih tržišta. Važan element ovih procesa bila je liberalizacija tokova kapitala u međunarodnom okruženju i uklanjanje ograničenja za držanje stranih valuta. Liberalizacija tokova kapitala doista je stvorila globalno financijsko tržište. Na tom globalnom, jedinstvenom tržištu trebala bi za svaku robu postojati samo jedna cijena, što znači i jedinstven prinos na kapital. Tržišne sile uzrokuju prodaju valuta sa slabim prinosom (gdje su referentne kamatne stope niske) i kupovanje valuta sa dobrim prinosom (gdje su referentne kamatne stope visoke), što povećava prinos u prvom primjeru i snižava prinos u drugom primjeru. Da budem konkretniji – pogledajmo agresivni "carry trade" u godinama prije globalne financijske krize. Japanska valuta bila je nekoliko godina glavna svjetska "carry trade" valuta, s kojom su tržišni sudionici financirali svoja ulaganja. Japanska centralna banka (Bank of Japan – BoJ) je provodila politiku niskih ili blizu nule kamatnih stopa, sa ciljem stimuliranja japanskog gospodarstva. Te mjere BoJ prouzročile su, da je država postala meka "carry tradera", a niske kamatne stope, čiji cilj je bio stimuliranje domaćeg gospodarskog rasta, prouzročile su bijeg sredstava sa domaćega, nisko prinosnog tržišta. Švicarska (Swiss National Bank) i tajvanska centralna banka (Central Bank of Republic of China) su se također suočile sa sličnim poteškoćama. Gospodarstva obiju država radila su razmjerno dobro (stabilan gospodarski rast i niska inflacija). Kao rezultat bile su kamatne stope u Švicarskoj i Tajvanu oko 2 posto, pa su bile iza Japana drugi izbor "carry tradera".S druge strane, bilo je puno država, koje su bile radi svoje monetarne politike privlačan cilj tih sredstava. Novozelandska centralna banka (Reserve bank of New Zealand, u nastavku RBNZ) imala je najviše kamatne stope u razvijenom svijetu, što je privuklo ogromne priljeve kapitala. RBNZ je pokušala zaustaviti snažan gospodarski rast sa povećanjem kamatnih stopa, ali su mjere centralne banke bile neutralizirane radi visokih priljeva kapitala u državu. Ti prilivi su se do sredine 2007 godine odrazili u najvišoj vrijednosti novozelandskog dolara u usporedbi sa japanskim jenom u zadnjih 20 godina i najvišoj vrijednosti u usporedbi sa američkim dolarom u zadnje 22 godine. To je oslabilo međunarodnu konkurentnost Novog Zelanda, i to čak do točke, da je država bilježila najviši deficit u tekućem računu platne bilance (u % od BDP) među svim razvijenim državama. Drugim riječima, restriktivna monetarna politika RBNZ se prelila u rast domaće valute, i tako posljedično u još veći trgovinski deficit.Tokovi kapitala, koji su posljedica "carry trada" i liberalizacije financijskih tržišta smanjuju učinkovitost mjera centralnih banaka. Više kamatne stope, koje su usmjerene hlađenju pregrijanog gospodarstva, privlače još više sredstava iz inozemstva, a niže kamatne stope, koje bi morale potaknuti domaće investicije, tjeraju izvore sredstava daleko od domaćega tržišta. Doista, u otvorenom financijskom sustavu niske kamatne stope preko "carry trada" stimuliraju investicije izvan domaćih granica, dok s druge strane visoke kamatne stope privlače nesrazmjeran udio globalne štednje. Dok ovo sve više postaje ozbiljna prepreka za implementaciju učinkovite monetarne politike, vlasti imaju na izbor nekoliko opcija. Prvo, lako bi moglo doći do pomaka od monetarne politike kao temelja ekonomskog razmišljanja, kao što je to bilo u zadnjih 20-30 godina i povratka ka fiskalnoj politici. Drugo, uvođenje Tobinovog poreza, koja će ograničiti devizne špekulante. I treće, monetarne vlasti bi se lako poslužile mjerom, kojom se lipnju 2007 godine poslužila i RBNZ, a to je intervencija na deviznom tržištu, sa ciljem snižavanja vrijednost domaće valute, a za zaustavljanje domaćeg gospodarstva voditi politiku visokih kamatnih stopa. Sama činjenica da prije toga RBNZ na deviznom tržištu nije intervenirala već od 1985 godine, govori da je to stvarno bila prekretnica. Jedno je jasno, financijska liberalizacija je pozitivna, ali se vlade i centralne banke moraju osigurati, da imaju na raspolaganju dovoljno učinkovitih alata za vođenje vlastitih gospodarstava.