Europska nafta preskupa je zbog visokih ekoloških standarda, poreza i tehnološkog zaostatka za SAD-om. Ina mora smanjiti i optimizirati preradbene kapacitete, sada profitiraju uvoznici poput Petrola

S Goranom Šaravanjom, glavnim ekonomistom Ine, razgovarali smo samo nekoliko dana nakon što je hrvatska vlada povećala trošarine na naftne derivate, dok u javnost dopiru pesimistične vijesti o padu prodaje naftnih derivata i vode se burne rasprave o sudbini hrvatskih rafinerija. Šaravanja se 1972. rodio u Sydneyju u Australiji, u obitelji hrvatskih emigranata, gdje je završio dva fakulteta, ekonomski te njemački jezik i književnost.

Tri godine je radio u Ministarstvu financija Novog Južnog Walesa, a u Hrvatsku je došao na godinu dana neplaćenog dopusta i šest mjeseci tražio posao živeći od australske ušteđevine. Nikoga nije poznavao. Imao je sreću jer banke su se taman privatizirale, a Šaravanja je raspolagao znanjem koje se tada u Hrvatskoj tražilo. Posao je našao u hrvatskom Ministarstvu financija, gdje su ga zapazili kolege iz investicijske banke CAIB, koju je 2007. preuzela Zagrebačka banka...

Bili ste glavni ekonomist jedne banke, a sada integrirane naftne kompanije. U čemu je razlika, što vam je sada zadaća?

- Pratim ekonomska, makroekonomska i politička zbivanja na južnim tržištima od Slovenije do Albanije, ali i globalno. Fokus je, naravno, na nafti, naftnim derivatima i plinu, kao i tehnološkim trendovima. Moj posao je dati širu sliku, prikazati kontekst, stanje ekonomije i očekivanja u srednjem i duljem roku. Razlika između financijskog i naftnog sektora je velika, ponajprije u vremenskom rasponu projekcija. U naftnom sektoru moraju se donositi puno dugoročnije procjene.

Treba vam, znači, veća kristalna kugla?

- Ne, ne... Trebam odrediti i testirati pretpostavke. Svakodnevna previranja kojima smo izloženi teško je uopće predvidjeti. Pogledajmo situaciju u kojoj su se našle Ina i njezina tvrtka kći Prirodni plin kad nam je nedavnim administrativnim rješenjima vezanima za opskrbu kućanstava plinom nanesena šteta od 250 do 350 milijuna kuna godišnje. Toj svoti treba pridodati i naš plin koji se nalazi u skladištu Okoli i koji je stavljen na prisilnu prodaju po cijeni znatno nižoj od tržišne. Vjerujte mi da nijedan analitičar ne bi mogao predvidjeti ovakvu situaciju, a kompanija trpi štetu s dugoročnim posljedicama.

Kako se skupoća nafte u Europi odražava na potrošnju naftnih derivata u Hrvatskoj i na hrvatsko gospodarstvo? Je li tko izračunao, na primjer, ako nafta poskupi još 50 posto, koliko će nam manje inozemnih turista doći?

- Ekonomska kriza i recesija donijele su pad potrošnje naftnih derivata u Hrvatskoj i u ostatku Europe. U regiji je potražnja također pala po dvoznamenkastoj stopi, ali ne toliko koliko u Hrvatskoj. Samo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji smo imali godišnji pad potražnje za približno 1,5 milijuna tona, to su dvije trećine kapaciteta sisačke i trećina kapaciteta riječke rafinerije. Trend pada slabi, ali se nastavlja. Potražnja za benzinom osjetljivija je na promjenu cijene, dok na dizel više utječe ukupno kretanje BDP-a jer se on koristi i u industriji. Tako da taj ciklički trenutak i dalje vuče potražnju prema dolje, povrh strukturnih faktora i manje energetske intenzivnosti u proizvodnji i stvaranju BDP-a.

Kako se smanjena potrošnja derivata odražava na preradu sirove nafte, na poslovanje rafinerija u Hrvatskoj i u Europi?

- Europske rafinerije bore se za opstanak. Prije desetak godina, u vrijeme takozvanog zlatnog doba rafinerijskog biznisa, ovaj posao je bio jako isplativ i kompanije su pripremale planove za daljnje širenje. Ina je baš tada planirala dodatno povećanje preradbenih kapaciteta. U međuvremenu se vanjsko okruženje dramatično promijenilo i sada je upitno koje su investicije isplative. Ako u obzir uzmemo trenutno stanje, najvjerojatnije nikakve. Čak i ako na ovo gledamo optimistično, mogu reći da samo odabrane investicije mogu donijeti zaradu. U Americi je, pak, došlo do tehnološke revolucije u proizvodnji plina iz škriljevca i nekonvencionalne nafte. SAD sada uvozi puno manje benzina iz Europe, čak ga i izvozi, pa su europske rafinerije suočene s većom konkurencijom na mediteranskom, afričkom i južnoameričkom tržištu, a jača i konkurencija s Bliskog istoka, gdje će uskoro raditi tri goleme rafinerije. Tu je i ruska porezna politika koja potiče preradu sirove nafte, što poskupljuje naftu i dovodi do izvoza ruskih derivata na Mediteran. Uz nepovoljan odnos cijene sirove nafte, derivata i marže, europske su rafinerije na rubu isplativosti i bez financijske krize i recesije. Ekološki standardi EU dodatni su trošak jer ne donose novu zaradu, a nužni su za ostanak na tržištu. Mnogi igrači zapravo gube na rafinerijskom poslovanju, odnosno obično mogu prodati proizvode jedino po cijenama nižim od onih po kojima kupuju sirovu naftu i energiju. U ovakvoj situaciji potrebno je, stoga, smanjiti proizvodnju ili optimizirati rad rafinerija. I ovo je slučaj s kojim se sad suočavamo i u Hrvatskoj. Ina mora smanjiti svoje preradbene kapacitete i prilagoditi ih zahtjevima tržišta, a naša predviđanja rasta znatno su niža nego što su bila prije, primjerice, deset godina. Zaradu sada mogu ostvarivati igrači poput, recimo, Petrola, koji tržište opskrbljuju uvezenim naftnim derivatima.

U kakvoj su situaciji konkretno hrvatske, odnosno Inine rafinerije, u raskoraku instaliranih kapaciteta i pada potražnje za derivatima?

- Naše rafinerije proizvode previše benzina, a premalo dizela uz visok postotak derivata jeftinijih od nafte, zbog čega im je profitabilnost i konkurentnost ograničena. Percepcija hrvatske javnosti o tržištu naftnih derivata često je pogrešna. Vjeruje se da je Ina izgubila udio na tržištu, a to nije točno. Nakon stabilizacije Ina je posljednjih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini povećala tržišni udio, zahvaljujući proaktivnom pristupu u zemlji, većem izvozu i boljoj kvaliteti. Prije pet godina javna percepcija bila je da Inino gorivo nije primjerene kvalitete, stoga su potrošači radije birali uvezeno gorivo. Sada Inina goriva zadovoljavaju najviše europske standarde kvalitete, a potrošači su prepoznali promjenu. Dobar primjer u ovom smislu je Tifon, koji Ina opskrbljuje u potpunosti.

Što skupa sirova nafta znači za hrvatsku ekonomiju, za koju imamo osjećaj da je jako ovisna o nafti, počevši od turizma, preko trgovine, do tranzitnog prometa... Nama 93 posto turista dolazi cestama?

- Struktura turista koji posjećuju Hrvatsku se mijenja. Manje turista nego prije dolazi automobilima, više avionima, što snižava potražnju za gorivom i zaradu na cestarinama. U posljednje tri godine cijena sirove nafte je stabilna, premda je u svijetu zbog raznih poteškoća povremeno izostajalo i do tri milijuna barela proizvodnje na dan. Energetska intenzivnost u proizvodnji u EU i SAD-u pada od sredine 90-ih, ponajviše zbog pomicanja najrazvijenijih ekonomija prema uslužnim djelatnostima.

U Europi uz visoku cijenu nafte imamo nepovoljan odnos cijena energenata u odnosu na američke, zbog europskog tehnološkog zaostatka i ekološke i porezne politike. To je jedan od ključnih razloga zašto vidimo novinske naslove da se industrijska proizvodnja u Ameriku vraća, a u Europu ne.

Na svojem blogu pohvalili ste novi hrvatski Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika?

- Da, zato jer su sada pravila jasnija. Mislim da je taj zakon sada mnogo bolji i ako provedba bude jednako dobra, to će biti veliko poboljšanje. Ključno kod donošenja novog okvira je ukidanje instituta dvostruke dozvole. Po prijašnjem sustavu prvo ste morali ishoditi koncesiju za istraživanje, a ako nešto nađete, morali ste opet tražiti dozvolu za eksploataciju. Netko je mogao sjediti i čekati da vi nađete naftu, a potom platiti malo više i dobiti pravo na eksploataciju. U prethodnom sustavu, mi smo potencijalnim partnerima nudili suradnju u srednjem i južnom Jadranu, ali oni su proces dobivanja dozvola u slučaju otkrića smatrali vrlo nesigurnim pa je i interes bio nizak unatoč tadašnjim nižim rentama. Novi zakon, u tom smislu, pruža bolje uvjete potencijalnim investitorima. Naftne kompanije spremne su na geološki rizik, no ključno je i da zakoni i propisi budu jasni, da se jednako kvalitetno provode i ne mijenjaju često. Jer, od trenutka kad potpišete ugovor za koncesiju za istraživanje i eksploataciju do trenutka kad počnete komercijalnu proizvodnju prođe mnogo vremena i ne želite da se sustav mijenja, osobito ne na nepredvidive načine kao što je bio slučaj s povećanjem koncesijskih naknada.

Ono je bilo logično jer su te naknade u regiji više nego u Hrvatskoj, ali povećanje je jednako za nova i stara polja pa je dovedena u pitanje profitabilnost starih polja gdje proizvodnja prirodno pada. Niža naknada omogućava njihovu dulju isplativost koja, pak, stvara sredstva za nova ulaganja, to moramo razumjeti. U Europi imate raznih primjera diferenciranih naknada ili mogućnosti korištenja novih metoda bez naknade, čime država stimulira dodatna ulaganja u tercijarne metode crpljenja da bi se stara polja mogla dulje crpiti. To znači i daljnje porezne prihode za državu, daljnja ulaganja i zapošljavanja.