Dionički fond HPB Investa u dosadašnjem dijelu godine ostvario je najbolji prinos na tržištu. Podovom toga, razgovarali smo s Borisom Guljašem, fond menadžerom koji upravlja tim fondom.

Koji je razlog uspjeha fonda?
Ukratko, dionice su odradile svoje. Portfelj tog fonda već je nekoliko godina gotovo isti, no tek je sada došlo do značajnijeg rasta cijena dionica u koje fond ulaže. Nismo tip investitora koji hvata pokretače tržišta, nego dugoročnim ulaganjem čekamo svoju priliku. Ove su godine te pozicije, kao što je npr. dionica Končara D&ST-a, prepoznate od strane domaćih ulagača kao kvalitetne i došlo je do njihovog rasta.

Kada ste ušli u te pozicije?
Dionice Končara D&ST-a kupujemo od osnutka, a dionice NIS-a od njihove pojave na tržištu. Iako smo određene dionice započeli kupovati tek unazad šest mjeseci, najveći broj kupljen je prije više godina.

Reklo bi se da su dobri rezultati HPB-ovih fondova posljedica ušminkavanja pred prodaju banke. Je li to tako?
Naše najveće pozicije su jasne, dostupne i javno objavljene.

Pa aktivnijom bi kupnjom dionica na burzi mogli podići njihovu vrijednost obzirom na nisku likvidnost tržišta.
Istina, ali naših deset najvećih pozicija nisu se mijenjale već jako dugo. Čak smo svoje glavne pozicije morali prodavati zbog limita. Ušminkavanja portfelja jako se lako mogu otkriti. A da se to i želi, ne vidim ni smisao zašto bi se to radilo. HPB Invest mali je dio banke i zapravo je popratna usluga koja se nudi klijentima koji ne žele svoj novac staviti u depozit ili stambenu štedionicu. Naša vrijednost u prodaji HPB-a nije velika, ali se nadamo da naši rezultati doprinose ukupnoj slici HPB Grupe. Krucijalno je da banka ima tu uslugu.

U tri fonda HPB Investa među deset najvećih pozicija pojavljuju se gotovo iste dionice - Končar D&ST, AD Plastik, NIS, Adris.
Da, riječ je o kompanijama koje imaju stabilno poslovanje, dobar plan rasta te relativno dobre valuacije za ulaganje. U prosjeku su to prilično nezadužene tvrtke koje imaju jako dobre dividende. NIS, primjerice, ove godine ima dividendni prinos od osam posto. To je naš način ulaganja. Kada procjenimo da neka od dionica, odnosno kompanija, više nema prostora za rast, čak i unatoč dobrim valuacijama, prodajemo ju. No to se kod naših pozicija zasad ne događa jer dobro posluju. Kod kretanja samih cijena dionica važan je i fokus drugih investitora, znači koliko će oni kupovati neku dionicu i samim time joj podizati cijenu.

Što će se dogoditi ako ćete biti primorani izaći iz nekih pozicija? Pogotovo što nekoliko dionica dominira portfeljem.
Gledajući likvidnost, nemamo problema. Primjerice, cijeli portfelj fonda HPB Titan utrživ je u jednom danu. Ostali fondovi su realno jako likvidni. Ne gledajte samo promete na burzi. Za većinu naših dionica imamo kontinuirane upite za prodaju od strane brokera. Ako zbog rasta u nekom trenutku udio tih dionica dođe na 9,8 posto portfelja, lako ih prodamo da smanjimo limite. Teoretski, uvijek se može dogoditi da moramo prodati pola NAV-a jer većina ulagača želi izaći iz pozicija odjednom. No, tu je cash pozicija od 16-17 posto, a kao što sam već rekao, veliku većinu naših pozicija možemo relativno brzo prodati. Utrživost je iznimno bitna i na to uvijek pazimo. Škola iz 2007. i 2009. nas je dobro naučila. Postulati ulaganja su se promijenili - ulaži u likvidno, a riješi se nelikvidnog.

Prema ograničenjima Hanfe, fond u jednoj dionici može imati najviše deset posto vrijednosti imovine. Treba li to povećati?
To ograničenje nije problem, pogotovo iz perspektive likvidnosti i sigurnosti udjelničara. Naime, 2006. i 2007. godine sve je raslo. Likvidnost na tržištima bila je golema. U tim je trenucima izgledalo da se svaka pozicija može prodati u jednom danu. Već se 2009. godine situacija okrenula. Neke dionice koje su do tada bile izuzetno likvidne prestale su to biti. Upravo je to donijelo najveće probleme fondovskoj industriji. Uslijed velikog odljeva novca, došlo je do situacije u kojoj se prilično smanjila likvidnost, a time i sigurnost fondova. Na svu sreću, naše je tržište prošlo bez prevelikih turbulencija i rijetko se dogodilo da se udjelničari ne mogu isplatiti. Danas je situacija drugačija. Vjerujem da i ostali poput nas jako paze na likvidnost i sigurnost te su portfelji fondova u tom smislu puno kvalitetniji. A Hanfa ograničenjem zapravo spriječava buduće probleme. Kad ne bi bilo tog limita, primjerice, fond menadžer bi mogao s 30-40 posto imovine ući u neku dionicu za koju smatra da ima velik potencijal. A kada bi se tržište okrenulo i ako bi se dogodile velike tržišne tubulencije, fond bi izgubio likvidnost i imao mrtvu imovinu. Zato smatram da je to jedan od boljih Hanfinih limita, rekao bih čak i nužan.

U posljednjih pet godina tržište je doživjelo prvo vrhunac, pa dno. Koliko se sve promijenilo?
Ulagači se polako vraćaju. U razgovorima s osobnim bankarima u poslovnicama HPB-a čujemo da je sve više upita za kupnju udjela u fondovima. Najvažnije je educirati građane koji žele sudjelovati na tržištu kapitala da diverzificiraju svoja ulaganja. 2007. godina je bila specifična. To je bilo razdoblje kojim je doslovno vladala manija za ulaganjem na tržištu kapitala s jasnom željom većine investitora za brzim bogaćenjem. To je škola koju smo očito morali svi proći.

U depozitima banaka ima 273 milijarde kuna. Kako dio tog novca preusmjeriti u fondove? Je li zarada koju fondovi mogu ostvariti jedan od načina?
Prije bi rekao da je održivost način privlačenja, a ne zarada. Ulaganje je psihološka priča jer su 2007., 2008. i 2009. godina bile nedavno. Dogodilo se što se dogodilo, a 90 posto malih ulagača upravo je u tim vremenima investiralo novac i brzo ga izgubilo. Građani su pod stalnom paljbom negativnih vijesti. Što se tiče štednje u bankama, ona će se polako prelijevati na tržište kapitala. Sve je više upita u kojima se vidi da građanima kamate na depozite nisu više zadovoljavajuće visine i razmatraju druge načine ulaganja. Zato je održivost važna jer ako dođe do nove ozbiljnije svjetske krize, moglo bi se lako dogoditi da se ti ulagači neće vratiti na tržište idućih deset godina. Ulaganje u fondove je štednja, koja zbog pretrpljenog straha i nedavnih gubitaka, još uvijek nije zaživjela kod prosječnog ulagača.

Kako to objasniti ulagačima obzirom da postoje kompanije koje su prije nekoliko godina bile dobro stojeće, a danas su propale. Primjerice Magma.
To je dio priče o sazrijevanju nas koji ulažemo novac, ali i investitora koji nam povjeravaju svoju štednju. Svi smo na ovom tržištu imali promašenih investicija, no iz toga smo puno naučili. I na razvijenim tržištima kompanije propadaju, ali tamo kultura ulaganja postoji desetljećima te je svima jasno kakvi se rizici mogu pojaviti.

Koje su to promašene investicije?
Imali smo određenih promašenih investicija u regiji iz kojih smo puno naučili te vjerujem da se takve greške u budućnosti neće događati. Sad su nam fondovi likvidni i s velikom dozom optimizma gledamo na predstojeće razdoblje.

Mogu li fondovi vratiti staru slavu iz 2007.?
Nadam se da se to neće dogoditi na taj način. To bi opet bio znak da nešto nije u redu jer ono što se događalo 2007. nije bilo normalno. Ljudi su ulagali ne vodeći ni najmanje brigu o rizicima. Fondovi moraju dobiti na važnosti kao oblik štednje, što trenutno još uvijek nije tako. Popularnost fondova tada nije bila zdrava. Postoje slučajevi kada smo uspjeli odgovoriti neke ljude u mirovini koji su htjeli cijelu štednju uložiti u fondove. Nečijih 100.000 ili 200.000 kuna tada nije puno značilo jer se ogromna količina novca slijevala u fondove na dnevnoj razini. Prepoznali smo rizik koji se događa, no nismo prepoznali da će se urušiti cijelo tržište. Nikada ne preporučamo nekome da ulaže u dionice ako ta osoba nije za to.

Pričate li sada kao general poslije bitke?
Ne, nitko tada nije mogao pretpostaviti što će se dogoditi, pogotovo mi u Hrvatskoj koji nismo imali dovoljno ulagačkog iskustva. Iskustvo koje imam danas u odnosu na 2007. je nemjerljivo. To što smo svi prošli ne može nadomjestiti nijedan fakultet ni škola.

Nije bitna samo dividenda

S obzirom na te lekcije iz 2009., koja je danas strategija ulaganja? Što je danas najvažnije fond menadžeru?
Mi prvenstveno gledamo stabilnost kompanije, odnosno koliki joj je dug. No važna je i dividendna politika, ali uz rast poslovanja. Dakle, ne zanima nas samo dividenda ako kompanija pokazuje smanjenje prihoda i tržišnog udjela. Dosta kompanija zastupljenih u našem portfelju izvozno su orijentirane te imaju izvrsno poslovanje i u ovim kriznim godinama.

No, takvi kriteriji smanjuju manevarski prostor, budući da u Hrvatskoj nema mnogo takvih tvrtki.
Da imamo dioničke fondove veličine nekoliko stotina milijuna kuna, to bi već bio problem. U Hrvatskoj i u užoj regiji može naći dovoljan broj poduzeća koja vrlo dobro posluju i u čije se dionice isplati ulagati.

Vaši fondovi su relativno mali?
Da, ali kompletno tržište dioničkih fondova relativno je malo.