Puno, brzo, dugoročno i na svim stranama. Ovo je OECD-ov recept za fiskalnu konsolidaciju, rješenje problema koji muči brojne zemlje i koji je postao gotovo kroničan i u najrazvijenijim ekonomijama. Polazna točka zajamčene sigurnosti je javni dug koji ne bi smio preskočiti granicu od 50 posto bruto domaćeg proizvoda - ona se smatra mirnom zonom s dovoljno prostora državnim administracijama za snalaženje u otežanim uvjetima.

Suočene s golemim minusima, zemlje su bile prisiljene doslovno preko noći stiskati svoje budžete, uglavnom u vrijednostima između pet i 12 posto BDP-a (ovo zadnje za Island, Grčku, Irsku, Portugal, Španjolsku). Analitičari OECD-a, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvitak čije su članice 34 države, upozoravaju da je riječ o enormnim rezovima. Realno, pola je svijeta u dugu do guše - Japan, SAD ili Velika Britanija bi, prema sadašnjem stanju njihovog javnog duga, morali započeti s rezovima većim od pet posto BDP-a godišnje... da bi se situacija stabilizirala u zoni fiskalne sigurnosti od 50 posto tek sredinom stoljeća!

Ovo su mjere za enormne minuse jer, uzimajući u obzir razmjere konsolidacije, povratak u mirne vode značit će sustavno, dugoročno sažimanje nacionalnih proračuna, pogotovo na strani troškova. Uštede će otežati demografija: kako stoljeće napreduje, tako će u mirovinu ići "sjedokoso stanovništvo" zapadnog svijeta, s pojačanim zahtjevima prema zdravstvenoj skrbi.

Fiskalna akrobatika
Mjere štednje uvedene u mnogim zemljama jurišaju na četiri do 10 posto BDP-a. Procjenjuje se da bi malo fiskalne akrobatike i nešto kreativnosti u prostoru efikasnije potrošnje javnih sredstava (ili one čuvene "vrijednosti za novac") u javnom zdravstvu i obrazovanju uštedjeli između pola i 4,5 posto BDP-a bez narušavanja sustava i gubitaka.

Jedan posto BDP-a, a negdje i više, izvuklo bi se širenjem baze oporezivanja porezima na okoliš ili naplaćivanjem dosad besplatnih usluga državne administracije. Javni je dug država odavno u zoni neodrživosti. Obično svi iznose Grčku kao primjer najgore situacije (oko 146 posto BDP-a) iako je onoj izreci "dužan kao Grčka" bliži svjetski rekorder Japan s javnim dugom od preko 200 posto BDP-a, prvi put u povijesti zemlje zabilježenim lani. Stotku su, kad je riječ o zemljama članicama OECD-a, preskočili Britanci, Mađari, Francuzi, Amerikanci, Talijani, Irci, Portugalci... Jedine dvije OECD zemlje koje su prošle godine snizile javni dug su Norveška i Švicarska.

Da bi do sredine stoljeća smirile zaduživanje i našle se na terenu koji ministrima financija i poreznim obveznicima, kao i svim korisnicima proračuna, jamči miran san, neke bi se zemlje morale ozbiljno potruditi. Želi li se vratiti do zaduženja od 50 posto BDP-a, Japan bi u svakoj od idućih 38 godina morao smanjivati proračunske troškove čak za 12 posto, SAD za 10 posto, Velika Britanija za 8,5 posto, a Grčka ispod četiri posto! Na papiru, gleda li se zaduženost, veći su problemi Luksemburga koji bi do stabilizacije javnog duga do polovine BDP-a svake godine trebao sažimati proračun za preko devet posto, i tako do 2050. godine.

Ironija ekonomije
Kanada, Njemačka, Velika Britanija i SAD okoristile su se padom kamata na državne obveznice. Analiza OECD-a opisuje "ironičnom" pojavu da su zemlje eurozone s umjerenim raskorakom u proračunima više stradale od krize nego zemlje s golemim, rastućim javnim dugom. Kriza je bilo i ranije, jednako kao i mjera štednje. Konsolidaciji nacionalnih
financija uvijek su doprinosile niske kamatne stope kombinirane sa snažnijim gospodarskim rastom, a stavljanje javne potrošnje pod čvršći nadzor i zauzdavanje porasta troškova pomagali su oporavku. Iskustva vele i da rezovi u socijalnoj zaštiti i subvencijama za stanovanje nisu polučili nekakvog efekta na konsolidaciju javnog duga, iako sve mjere
štednje startaju od njih.

S druge strane, snižavanje plaća državnoj upravi uvijek je bila korisna mjera štednje. Pokazalo se i da su sve mjere krojene za stabilizaciju državnih financija davale rezultate nakon
nekoliko godina, dug se po pravilu stabilizirao za tri do pet godina, ali bi često ostajao iznad željene razine.

Kreativnija pravila
Državama su na raspolaganju brojne mjere, ponajprije one koje zadiru u socijalu. Racionalnija potrošnja u javnom zdravstvu, bez ugrožavanja kvalitete usluga i razine zdravstvene zaštite stanovništva, za neke se zemlje pokazuje dragocjenom rezervom novca. Potencijal u Irskoj je čak pet posto BDP-a, Grčkoj i Velikoj Britaniji četiri, Danskoj tri posto. Rekordne uštede u primarnom i sekundarnom obrazovanju kreću se oko jedan posto BDP-a, Island ima najveće potencijale (1,2 posto), ispred Norveške, SAD-a i Danske.

Ako su mjere štednje vatrogasne, rezanje plaća državnim službenicima popularna je mjera koja se iskazala upotrebljivom i dala rezultate u Mađarskoj i Irskoj. Prosječne su uštede
u ovom prostoru oko 10 posto BDP-a. Nešto manje, ali ipak zamjetne uštede osigurava pametno skrojena porezna politika. U zemljama OECD-a najskuplja su porezna olakšica
preferencijalni porezi na nekretnine ili automobile. Za bolji sustav i izvlačenje potrebnih para nužne su reforme porezne politike, bolje proračunske procedure i kreativnija kombinacija pravila. Ukratko, vremena prave štednje tek predstoje. I trajat će dugo.