Nakon pet dana šutnje o slučaju franak, tijekom kojih se Vlada odlučila i za konkretnu mjeru pomoći stambenim dužnicima u toj valuti, oglasio se i HNB. I to, kako je na brifingu novinarima pojasnio guverner Boris Vujčić, s namjerom da se u dosad neinformiranu diskusiju uvedu činjenice. O njima nešto kasnije, za početak ipak neke konkretne opcije pristupa problemu.

HNB je izašao s pet mogućih opcija rješenja dužničke krize, sa svim pro et contra argumentima svake od njih.

Pet opcija

Opcija 1: zamrzavanje otplatnog tečaja na 6,39 kuna za franak (CHF) u idućih godinu dana (tu je opciju Vlada već uputila u Sabor). Takva kratkoročna mjera omogućuje dužnicima da idućih godinu dana otplaćuju kredit prema tečaju koji je vrijedio prije odluke Švicarske narodne banke da odustane od vezivanja franka uz euro. Tečajne razlike u potpunosti snose banke, pri čemu procijenjeni učinak na njihove kamatne prihode iznosi 400 milijuna kuna manje u godinu dana.

Opcija 2: smanjenje kamatne stope. Da bi prosječna rata kredita vezanog uz franak ostala otprilike ista, pri trenutačnom tečaju franka bilo bi potrebno smanjiti kamatnu stopu na 0,7 posto. Kamatna stopa ne bi se mogla znatnije spuštati u slučaju daljnje aprecijacije franka. Ako je cilj, kao i kod prethodne opcije, fiksiranje anuiteta kakav je bio prije napuštanja vezivanja uz euro, to bi bilo potrebno odrediti. Pod pretpostavkom zadržavanja tečaja na trenutačnoj razini idućih godinu dana, procijenjeni gubitak, koji bi u potpunosti išao na teret bankarskog sustava, iznosi oko pola milijarde kuna.

Opcija 3: Formiranje ′balona′ odgođenih potraživanja. Opet je riječ o opciji koja dužnicima omogućava da idućih godinu dana otplaćuju anuitet kredita po ranijem tečaju, no u toj varijanti tečajne razlike između tržišnog i fiksiranog tečaja otplate anuiteta sele se u nekome razdoblju, primjerice na pet godina, u ′balon′, ako je tržišni tečaj franka jači od fiksiranog kao odgođeno potraživanje, a ako je slabiji, kao smanjenje tog potraživanja. Nakon proteka vremena u kojem se utvrđuje ′balon′, utvrđuje se stanje i odlučuje na koji će se način, ako je stanje potraživanja pozitivno, ona riješiti (odgođenom otplatom, otpisom dijela/cijelog 10 potraživanja, podjelom potraživanja između vjerovnika i dužnika uz participaciju države)

Opcija 4 a): konverzija valutno indeksiranih stambenih kredita u kune. Konverzija svih valutno indeksiranih stambenih kredita u kune prema tržišnom tečaju, kao u mađarskome modelu, podrazumijevala bi smanjenje međunarodnih pričuva Hrvatske za 7,8 milijarda eura, odnosno 73 posto i pale bi na 2,9 milijarda eura. Ako bi se iz konverzije isključili dužnici s kreditima u eurima, što je upitno sa stajališta ravnopravnosti položaja dužnika, smanjenje međunarodnih pričuva iznosilo bi 3,2 milijarde, odnosno 30 posto. Dakle, eventualna konverzija svih stambenih kredita indeksiranih uz valutnu klauzulu u kune imala bi ekstremne implikacije na adekvatnost međunarodnih pričuva zemlje. Primijeni li se metodologija kojom se MMF koristi za procjenu adekvatnosti međunarodnih pričuva, pokazatelj adekvatnosti pričuva za Hrvatsku smanjio bi se s 79,5 posto na 28,3 posto, što je znatno ispod tzv. Komforne zone od 100 do 150 posto sa svim posljedicama. Kada bi se to dogodilo, vjerojatno još ne postoji tako nizak razred rejtinga u koji bi nas svrstale rejting agencije, uz astronomsku cijenu novog zaduživanja.

Opcija 4 b): konverzija valutno indeksiranih CHF stambenih kredita u eure. U tom slučaju ne bi došlo do smanjenja deviznih pričuva, ali konverzija kredita u CHF u druge valute implicirala bi porast kamatne stope za korisnike kredita sa sadašnjih 3,23 posto. Konverzija stambenih kredita po tečaju različitom od tržišnog izazvala bi gubitke jednake onima pri konverziji u kune po tečaju različitom od tržišnog. Mogućnost konverzije valutno indeksiranih CHF stambenih kredita u eure tržišno je raspoloživa opcija u Hrvatskoj (dok je u Mađarskoj bila propisana zakonom).

Opcija 5: bez zakonskih intervencija u odnose osmisliti paket regulatorno-poreznih mjera kojima bi se, bez korištenja proračunskih sredstava, banke dopunski motiviralo na rješavanje odnosa s financijski slabim klijentima. U današnjoj situaciji u interesu je banaka riješiti taj problem, jer su cijene nekretnina niske, tržišta nelikvidna, a šansa naplate od klijenta nakon prodaje nekretnine vrlo malena. Zato je bankama u većini slučajeva sporazumno rješenje koje stanare ostavlja u nekretnini bolje od deložacije. Takva su rješenja bolja i dužnicima jer ih izlažu mnogo manjem stresu i trošku. Da bi banke preuzele aktivniju ulogu u kreiranju rješenja, potrebno ih je podržati regulativom. Takva bi rješenja bila preugovaranje kredita polazeći od današnje vrijednosti nekretnine i kreditne sposobnosti dužnika, a u krajnjem slučaju prijenos nekretnine na banku s dugoročnim ugovorom o zakupu i pravom prvokupa nekretnine. Tijekom trajanja zakupa klijent bi imao mnogo niže troškove nego što ima danas, a zbog posebnih bi poreznih bonifikacija bio u prednosti pri ponovnoj kupnji iste nekretnine.

Vlada je, vidljivo je iz ovih prijedloga HNB-a, odabrala trenutno najjeftiniju opciju, i takvu koja neće dodatno pokvariti kvalitetu kreditnih portfelja, no iz HNB-a (iako to nisu izrijekom htjeli) zapravo poručuju kako je peta opcija ponajbolja, ne nužno samostalno nego i u kompletu s nekom drugom.

Bankama najisplativiji kunski krediti

A sada o činjenicama. Guverner Vujčić opetovano je pojasnio još neke detalje, podložene konkretnim brojkama i grafikonima, primjerice o uvriježenoj tezi da banke zarađuju na tečajnoj razlici. Banke, potkrijepio je dokazima, najmanje zarađuju na švicarcima, točnije s njima su, zbog smanjenja kamata i veće stope nenaplativnosti kredita, u gubicima. Za usporedbu, na tisuću eura stambenih kredita u eurima banke zarade 25 eura. Najisplativiji su kunski krediti no njihov je udjel u ukupnima najmanji.

Otprilike 4 posto obitelji imaju stambene kredite u CHF, no takvi dužnici nisu nužno najugroženiji sloj hrvatskoga društva. Dio dužnika u francima, međutim, predstavlja hrvatski ′subprime′, dužnike upitne kreditne sposobnosti. U takvim slučajevima, poručuje Vujčić, banke moraju preuzeti gubitak kao posljedicu loše poslovne odluke. Takvim je dužnicima potrebna svaka moguća pomoć (radikalno restrukturiranje i otpis glavnice kredita), no postoje mnogi kojima ni to neće otplatu učiniti održivom i za njih treba naći drukčije rješenje, kaže guverner.

Da ne možemo postupiti kao Mađarska, konvertirati valutno indeksirane stambene kredite u kune, guverner je jasno dao do znanja brojkama, jer bismo zbog potražnje za devizama rasprodali devizne pričuve i ostali ′goli′. Zašto je Mađarskoj uspjelo franke konvertirati u forinte i pri tome ostati na nogama? Vujčić pojašnjava da za razliku od nas Mađari ne štede masovno u eurima, dakle nemaju depozite u stranoj valuti, pa nije bio toliki problem izdvojiti 9 milijardi eura iz deviznih pričuva jer im je ostalo još 27 milijardi. Kako je to moguće? Tako što Mađarska ima suficit na računu platne bilance. Otkud suficit? Iz izravnih inozemnih ulaganja. Koja u Hrvatskoj uporno izostaju. A izostaju zato što nema reformi. Tako i ova priča, poentira Vujčić, završava istom porukom kao i proteklih 20-ak godina.