Još koji tjedan u Vladi će se krčkati plan proračuna za 2012. Razmjeri ušteda u potrošnji još su jako rastezljivi; između donjeg i gornjeg praga ugriza na rashodima razlika je više od jedan posto BDP-a. Ulazni su, dakle, parametri još prilično magloviti. Usto, već je za sredinu godine najavljen i rebalans, što bi kreatorima proračuna možda moglo povećati manevarski prostor u uvjeravanju tržišta u održiv plan prilagodbe javnih financija.

Zasad ipak kao kakav-takav orijentir ostaju ograničenja javne potrošnje i deficita u sklopu Zakona o fiskalnoj odgovornosti. No, barem podjednako koliko i žongliranje s prihodima i rashodima proračuna ili iznos manjka opće države, u veljači će biti zanimljivo vidjeti i kako će izgledati račun financiranja. Ne samo iznosom potreba financiranja već i strukturom, naročito u smislu oslanjanja na nedužničke instrumente, kroz privatizaciju. Izvjesno je da će račun financiranja biti desetak milijardi kuna veći od fiskalnog deficita jer na razini opće države približno toliko otplata starih dugova treba refinancirati. Olakotna je okolnost da ove godine mahom dospijevaju dugovi na domaćem terenu, no za cijenu kapitala presudnije je to što su potrebe financiranja države velike, pogotovo u uvjetima tvrđih financijskih tržišta. Uz prijetnje rušenja kreditnog rejtinga s jedne strane, i (ipak) manjak odlučnosti za odlučnije poteze s druge, izglednim se čini da će Vlada već u inicijalni plan financiranja uključiti i prihode od prodaje dionica/udjela u državnim tvrtkama. Zbog istih razloga ne čudi ni to da je belgijska formula državnog zaduživanja ponudom obveznica građanima već prepoznata kao lukrativno rješenje, premda je to s aspekta domaćeg kreditnog potencijala većinom tek prelijevanje postojeće štednje u bankama. Bivša se Vlada na prihode od privatizacije praktički nije oslanjala, dijelom zbog averzije i otpora s kojim se takve inicijative u nas apriori suočavaju, a dijelom zbog krizom potaknutog pada cijena. Tek je u ekonomskim smjernicama 2012-2014. predvidjela po milijardu kuna godišnje od privatizacije. Oba spomenuta faktora i danas su prisutna, a premda je ministar Linić govorio i o privatizaciji otvorenije od drugih iz koalicije, očito je i Kukuriku jako oprezan s tom temom. Da interesenata ima, poručio je ovih dana i Bruce Bowers, Allianzov direktor za regiju dio koje je i Hrvatska. Zadržao se, doduše, na načelnoj zainteresiranosti za Croatia osiguranje. Konkretan interes, kao i obično, ovisi o cijeni, a njoj ne pogoduje prodaja u žurbi. I ovce i novci dobivaju se samo u reklamama.