Balasz Horvath, voditelj programa suzbijanja siromaštva pri Programu Ujedinjenih naroda za razvoj (UNPD), bio je jedan od najvećih kritičara hrvatskog administracijskog sustava tijekom nedavnog predstavljanja zajedničkog izvješća Svjetske banke i UNDP-a „Hrvatska: Socijalni učinak krize i jačanje otpornosti“.

Ta je prezentacija izvješća ostala upamćena i po izjavi državne tajnice za socijalnu skrb Dorice Nikolić kako „nema pojma“ zašto se broj registriranih korisnika socijalne pomoći u Hrvatskoj smanjio u posljednje tri godine. Pojma zato ima Balasz Horvath, koji u intervjuu za Business.hr progovara o problemima u hrvatskom sustavu socijalne skrbi.

Tijekom prezentacije izvješća Svjetske banke i UNDP-a „Socijalni učinak krize i jačanje otpornosti“ izjavili ste da je kvaliteta podataka koja je ključna u praćenju djelovanja i napretka sustava socijalne zaštite u Hrvatskoj „grozna“. Hrvatska državna tajnica za socijalnu skrb Dorica Nikolić potvrdila je tu vašu izjavu kazavši kako sustav nije umrežen, objasnivši kako je to glavni razlog zašto se socijalni radnici u Hrvatskoj bave papirima umjesto ljudima. Zaostaje li Hrvatska zbog neinformatiziranog sustava za ostalim europskim zemljama? Biste li dovođenje papirologije u red nazvali prioritetom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi uz sve ostale probleme koje ima? Kako Hrvatska može riješiti problem rascjepkanosti sustava?

"Moja izjava odnosila se na regiju općenito, ne samo Hrvatsku. Naglasio sam kako su za formulaciju, implementaciju i nadziranje provedbe socijalnih mjera, kao i onih za zapošljavanje, nužni relevantni i detaljni podaci iz različitih vremenskih razdoblja, koje je moguće dobiti na vrijeme a tih podataka, čini se, nema u većini regije. To onemogućuje temeljenje gospodarskih mjera na dokazivim činjenicama, što potkopava učinkovitost i zbog čega će vjerojatno biti potraćeni dodatni javni resursi. Mjere moraju biti prilagođene situaciji koja se brzo mijenja i okolnostima u kojima se raspoloživi fiskalni resursi smanjuju dok se potreba sa socijalnom pomoći za značajan dio populacije povećava. To je nužno za poboljšanje učinkovitosti socijalne politike. No, nemam dovoljno znanja o Hrvatskoj kako bih govorio o situaciji ovdje."

Što se rascjepkanosti sustava tiče, glavna ideja bi bila da se smanji broj programa koji pružaju socijalnu pomoć kao i broj institucija koje se bave tim pitanjem. Kada su u pitanju uvjeti po kojima se ostvaruje pristup sredstvima socijalne pomoći, treba uskladiti kriterije za primanje pomoći na temelju jedne, aktualne baze podataka, čime bi se smanjili administrativni troškovi. Na kraju, bit će važno uskladiti socijalnu politiku s politikom zapošljavanja, motivirati na rad i podići nisku razinu participacije radnog stanovništva te stvoriti radna mjesta.

Državna tajnica Nikolić nije mogla objasniti zašto je broj ljudi koji primaju socijalnu pomoć od države pao u posljednje tri godine. Prema njezinoj izjavi 2007. godine („kada Hrvatska nije bila suočena s globalnom financijskom krizom“) 120.000 ljudi je primalo socijalnu pomoć, a sada je prima njih 93.000. Nije znala objasniti zašto je prije tri godine, kada su Hrvati živjeli u „blagom blagostanju“, bilo više onih koji su tražili od države pomoć nego u vremenima globalne krize i recesije. Kako biste vi objasnili ovu pojavu?

"Analize pokazuju da se broj korisnika stalne socijalne pomoći u Hrvatskoj nije mijenjao od 2002. do 2005. godine (oko 120.000 korisnika godišnje). Ali nakon 2006. godine broj korisnika se počeo konstantno smanjivati, sa 2.7 posto 2005. na 2.1 posto 2008. godine. U drugoj polovici 2009. godine 93.119 korisnika primalo je socijalnu pomoć. Prema dostupnim informacijama, smanjenje ukupnog broja korisnika stalne pomoći nakon 2005. djelomice se može objasniti padom broja stanovnika koji dobno spadaju u radno aktivno stanovništvo. Udio takvog stanovništva koje je nezaposleno i prima socijalnu naknadu u ukupnom broju korisnika socijalne pomoći smanjio se sa 46 posto 2006. na 43 posto 2008. godine.

Za pretpostaviti je da razlog tome velikim dijelom leži u činjenici da su neki ljudi, uglavnom stariji građani, počeli primati doplatak za pomoć i njegu kao alternativu stalnoj socijalnoj pomoći. S obzirom da tržište rada s odgodom reagira na ovakve događaje, za očekivati je da će broj nezaposlenih koji primaju socijalnu pomoć rasti u budućnosti, vjerojatno već iduće godine, pogotovo nakon što „novi nezaposleni“ iscrpe svoje pravo na naknadu za nezaposlene.

Analize objavljene 2009. godine pokazuju da je svaki drugi Hrvat koji prima socijalnu pomoć radno sposoban. Neki stručnjaci kažu kako je razlog tome mišljenje ljudi da im se to više isplati, jer im se za stotinjak kuna više, koliko bi dobivali kao minimalac u nekoj firmi, više isplati ne raditi ništa i primati socijalnu pomoć. Kako uvjeriti ove ljude u isplativost pronalska posla? Hrvatska je pokušala provesti programe društveno korisnog rada (u kojem se nezaposleni za primanje socijalne naknade bave društveno korisnim radom), no je li to bilo dovoljno? Neki kažu da su Hrvati jednostavno lijeni... Ima li istine u tome?

"Analize pokazuju da udio nezaposlenog stanovništva koje dobno spada u aktivnu radnu snagu predstavlja relativnu većinu u okviru programa stalne pomoći od njegova uvođenja 1998. godine. Razlog za njegovu implementaciju bila je visoka razina nezaposlenosti u Hrvatskoj tijekom devedesetih godina, a onda i nakon 2000. godine. Ovakvom postotku pridonijele su nedovoljne i u nekim periodima ograničene mjere za poticanje nezaposlenog radno aktivnog stanovništva. Nisu dostupni točni podaci o broju korisnika stalne pomoći koji sudjeluju ili su sudjelovali u ovim Vladinim programima. Također je nepoznato koliko je radno sposobnog stanovništva napustilo program primanja stalne socijalne pomoći zahvaljujući mjerama i programima zapošljavanja.

Korisnici socijalne pomoći koji dobno spadaju u radno aktivno stanovništvo najčešće su nižekvalificirane osobe koje su već dugo vremena bez posla, a ponekada je riječ i o osobama s određenim poteškoćama ili ovisnicima o alkoholu i narkoticima. Oni predstavljaju ranjivu i teško zapošljivu grupu na tržištu rada. Više od polovice osoba koje dobno pripadaju radno aktivnom stanovništvu stariji su od 40 godina. Gotovo 73 posto njih je neobrazovano ili su završili samo osnovnu školu. Gotovo 80 posto nezaposlenih korisnika prima socijalnu naknadu više od godine dana. Značajan broj tih nezaposlenih ima djecu, pri čemu su 40 posto njih roditelji dvoje ili više djece. Vjerojatno i određeni broj roditelja ima djecu s posebnim potrebama kojima treba pružiti adekvatnu skrb. Neki korisnici socijalne pomoći koji dobno odgovaraju radno aktivnom stanovništvu u nepovoljnom su položaju i zbog nekih drugih faktora, zbog invaliditeta, alkoholizma ili uživanja narkotika.

Hrvati, naravno, kao i narodi u drugim zemljama, reagiraju na poticaje. Ako su ti poticaji dobro usmjereni, ne bi trebalo biti pretjeranog broja zapošljivog stanovništva među korisnicima socijalne pomoći. No treba imati na umu da su mnogi od tih korisnika suočeni s izazovima pri izlasku iz siromaštva. Očito je da je nekima stalna pomoć potrebna. No da bi ih se izvuklo iz siromaštva uz novčanu pomoć potrebno im je omogućiti čitav niz drugih usluga uključujući socijalnu skrb, obrazovanje i sudjelovanje u programu zapošljavanja.

Treba li socijalnu pomoć odmah ukinuti onim obiteljima čiji roditelji pronađu posao za minimalnu plaću? Ili bi im Vlada trebala nastaviti pomagati neko vrijeme, dok ne počnu zarađivati više novca, ili barem dovoljno za normalan život?

"Ovo se pitanje odnosi na 'zamku siromaštva', u koju padaju oni kojima ulazak u svijet zaposlenih znači gubitak prihoda za podmirivanje osnovnih životnih potreba koji su dotad ostvarivali temeljem primanja.. To je nemotivirajuće za njihov transfer iz svijeta korisnika socijalne pomoći u svijet zaposlenih. Mnoge zemlje su optimalno rješenje za to pronašle u sustavu poreznih olakšica. Državi je naime lakše pratiti tko je formalno zaposlen, nego objektivno odrediti pravila prema kojima će se utvrditi točno vrijeme kada nekome treba ukinuti socijalnu pomoć.

Je li hrvatska Vlada učinila dovoljno da zaštiti one suočene sa siromaštvom? Kako biste ocijenili način na koji Hrvatska rješava problem siromaštva u vremenima krize?

"Čini se da je odgovor na taj problem u sveobuhvatnom paketu mjera nekim dijelom bio odgođen. No čini se da novi paket mjera za gospodarski oporavak podrazumijeva i strukturalne i ekonomske probleme s kojima se Hrvatska suočava. Neke od tih problema bili su predmetom javnih rasprava, a jedna od spornih stvari je reforma poreznog sustava, koja će najviše pogoditi srednju klasu i smanjiti prihode lokalnim samoupravama. Ovo potonje moglo bi imati negativan učinak na lokalne zajednice, nakon čega će uslijediti pad u kvaliteti javnih usluga, a moglo bi rezultirati i većim lokalnim porezima.

Što se tiče tržišta rada, u sklopu Vladina programa predložena je jedna kratkoročna mjera koja podrazumijeva ograničen period u kojem će nezaposleni moći primati naknadu te smanjenje naknade za 50 posto onima koji ne sudjeluju u prekvalifikacijskim programima.

U sustavu socijalnog osiguranja predložena je mjera 10 – postotnog smanjenja takozvanih povlaštenih mirovina. Uz to, u programu je najavljena i racionalizacija u institucijama zdravstvene skrbi, iako bi bilo korisno detaljnije opisati što se točno pod tim podrazumijeva.
Novi paket Vladinih mjera donosi i brojne aktivnosti koje podrazumijevaju analizu i ujedinjavanje sustava socijalne skrbi. U Vladinom programu stoji kako bi prilagodbe trebale biti provedene u lipnju 2010., no nije specificirano što to točno znači.

Svjetska banka u svojim je posljednjim izvješćima minimalno kritizirala visinu socijalne naknade u hrvatskom programu socijalne pomoći, a činjenica je da je svota od 500 kuna za odraslog radno sposobnog samca, a to je osnovica iz koje se računaju sva ostala socijalna prava, jedva dostatna za podmirivanje osnovnih ljudskih potreba. Treba li ta svota biti veća? Potiče li hrvatska Vlada rast sivog tržišta s ovakvim mizernim naknadama?

"To doista jest vrlo mala svota koja ne može zaovoljiti minimalne ljudske prehrambene potrebe. Postoje prijedlozi da se ta svota povisi sa 500 na 700 kuna mjesečno. To znači da bi se ukupna svota unutar državnog proračuna za postojeće korisnike socijalne pomoći povećala za oko 93 milijuna kuna godišnje. Sredstva za nove korisnike također treba pronaći unutar proračuna, no kolika će ta svota biti teško je procijeniti."

Svjetska banka i UNDP konstantno upozoravaju Hrvatsku da treba bolje raspodijeliti sredstva kojima raspolaže. Ipak, jaz između imućnih i siromašnih pokazuje da Hrvatska baš i ne sluša. Biste li se složili s tim?

"Bolje ciljana raspodjela financijskih sredstava je definitivno ključ uspjeha, s obzirom na ograničenu svotu raspoloživih fiskalnih sredstava. Nasreću, kako pokazuje i posljednje izvješće Svjetske banke i UNDP-a „Socijalni učinci krize i jačanje otpornosti“, Hrvatska bi načelno gledano mogla ispuniti osnovne socijalne ciljeve, kao i one koji se odnose na politiku zapošljavanja. To bi mogla učiniti unutar postojećeg proračuna kada bi preuredila strukturu potrošnje na socijalnu pomoć i povlaštene mirovine. Trebala bi preusmjeriti sredstva na one programe koji su dosad polučili dokazan uspjeh, kao i na odabrani paket mjera namijenjenih aktivnoj radnoj snazi. Kako sam ranije već rekao, možda će biti potrebno uvesti neke porezne mjere kako bi se minimalizirala pojava 'zamke siromaštva'.

Hrvatska Vlada se na neki način našla između dvije vatre. S jedne strane stoji osiromašeni narod koji očekuje više pomoći od Vlade. S druge strane su privatni poduzetnici i financijske institucije koji od države očekuju ulaganja u razvoj tržišta. Kako riješiti ove probleme na obostrano zadovoljstvo?

"Vaše je pitanje usko povezano s trenutnim polemikama koje se vode oko Zakona o radu. Na to pitanje djelomičan odgovor daje publikacija UNPD-a pod nazivom 'Utjecaj krize na tržište rada', a koja sugerira da u državama koje se bore s krizom dominira tip prilagodbe koji uključuje rezanje radnh mjesta. Ovo za sobom povlači socijalne posljedice za one koji su izgubili posao, ali i za sve ostale kojima je posao zbog krize upitan. Alternativa ovom modelu gdje neki gube sve, a svi ostali u opasnosti, jest model po kojem se svi moraju odreći nečega. Tu se otvaraju mogućnosti uvođenja učinkovitih mjera smanjenja radnih sati ili društveni sporazum oko plaća.

Ako za to postoji fiskalni prostor, moguće je utjecati na fleksibilnost visine plaća smanjenjem poreznih obveza. Ovaj instrument već je korišten u srpnju 2008. godine, u obliku sniženja tereta poreza na dohodak smanjenjem porezne osnovice, što je dovelo do povećanja neto plaća, no ne i do smanjenja troškova rada.

Važno je napomenuti da 40 posto ljudi zaposlenih u privatnom sektoru radi u tvrtkama koje broje manje od 20 zaposlenika i koje imaju vrlo malo kapaciteta da podnesu teret krize bez znatnih prilagodbi. Učinkovito pregovaranje između svih predstavnika na tržištu rada (poslodavaca, zaposlenika i Vlade) moglo bi doprinijeti pripremi relevantnog odgovora na krizu.